Stjepo Martinović
Izdavač: Ars Iris 2011.
Naši neprijatelji nisu prešli naše granice; uvukli su se kroz naše slabosti, kao mravi.
Nizar Tawfik Qabbani
Jednostavno sam želio izraziti pobunu protiv self-helpa kao medija obmane, bljutava sirupa za uvjeravanje 'nacije' kako svatko (i u najtežim uvjetima) može sam iskovati svoju srećicu, što savršeno usmjerava energije ljudi u jalovu osamljeničku introspekciju – i besprijekorno služi okamenjivanju liberalne mantre o pojedincu kao početku i kraju humanog univerzuma.
Ovaj libar o'šporki', cinični' i opori' riči nije plod pokušaja da bilo koga odgovori od self-helpa (kajgod! Bilo bi to ravno nastojanju da se razgradi milenijska baština naivne vjere u jadne čeljadi da je ikom odista stalo do njihove nevolje); odlučio sam ga ispisati jedino stoga što duboko vjerujem da je sva ta silna produkcija medija (knjiga, novinskih članaka, filmova, radioničkih sesija…) nepatvoreni bull-shit!
Milijune ljudi diljem globusa pretvara se u bijele miševe koji sumanuto trče u svom žičanom cilindru – nikamo ne stižući, a bivajući iz dana u dan svijesti zatupljenije jadom i beznađem. Niti im pada na um da takvim wellnessom pretaču u prazan hod i ono malo preostalih energija, a još manje da nije rješenje u napinjanju mišića nego mozga!
Zar nije upravo self-help okosnica marketinga abrahamskih religija koje licemjerno poručuju Pomozi si sam, pa će ti i Bog pomoći! – drugim riječima, ući će On u joint venture, ali samo na sigurno, s onim tko posvjedoči sposobnost preživljavanja vlastitim umom i umijećem.
Cijeli je naš svijet istodobno kakofoničan informacijski eter u kojem se gubi smislenost golema dijela komunikacije i hektična burza poslovne histerije – kao da u jednu spojite one u New Yorku, Londonu, Frankfurtu, Tokyju… - na kojoj globalizacijski gramzljivci pretaču plodove rada stotinama milijuna ljudi u svoje nezasitne džepove; on je ništa manje i zajedničko-nazivnička scena iluzionističkog utapanja mnoštva ispra(z)nih mozgova u lažnim utjehama, sastavljena od berlinskoga ravea, fringe festivala Edinburghu, ensiera u Pamploni, parade na blagdan sv. Patricka u Bostonu, ljetnoga Zrća, orgija na utakmicama američkog nogometa, tisućama nekoć iz esencijalne duhovne potrebe nastalih obreda i običaja – danas svedenih na turističko-sponzorske derneke.
Paradigmatski totalitaran entitet 'crkva u Hrvata' namjerno i sustavno pridonosi atomizaciji društva, jer potiče homogenizaciju vjerničkog kolektiviteta bez demokratskog dijaloga, što znači okupljanje pojedinaca koji u sljedbeničkom mnoštvu samo prividno gube individualnost, ostajući itekako usamljeni kad se utapaju u pasivno ufanje u Božju milost.
Moćnici na Markovu trgu i u centralnim komitetima kraj 'džamije' i na Iblerovu trgu čuvaju se i najbezazlenijeg problematiziranja razvoja hrvatskog društva kao vrag krštene vode. Istodobno, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti definitivno je učvrstila slavu najskupljeg umirovljeničkog sanatorija u zemlji – iz koga se dva desetljeća nije čulo glasa ni o tomu što nas je zadesilo, gdje jesmo i ima li nam pomoći, a nekmoli o tom što, kako i kamo…? Neće toj sinekurističkoj kvazi-eliti ništa ovi san pokvarit!
O jalovosti i nemuštosti tzv. Instituta za društvena istraživanja – šteta riječi; ti o proračunu parazitirajući kružoci etabliranoga podobnog desnila dosad se nisu isprsili ničim značajnim od povremenog skidanja ploče s imenom Trga Maršala Tita i lansiranjem predsjedničkog kandidata kojem je glas uskratila i vlastita punica.
Hrvatski patchwork, složen iz nacionalizma kakav su europske povijesne nacije odbolovale prije 200 godina i vulgarne inačice predatorskog kapitalizma, petrificira se kao jedino moguće društveno uređenje – jer ga je 'tvorac neovisne hrvatske države' takvog formulirao za dugih godina lutanja bespućima diletantsko-nadobudnih teorijskih meandara, te ga namro naciji kao nepromjenjivu paradigmu (pod nadzorom kerbera koji se nikad ne bi usudili propitati) budući da im je u njezinu okrilju 'kao Bogu u Francuskoj'. Tako nad njim bdiju:
1.partitokratske nomenklature, koja proračunskim milijunima dizajnira poželjnu stvarnost uspješnije od ikakve filozofske škole;
2.'crkve u Hrvata', kao ideološkog mentora i izbornog servisa režima u istom entitetu, te
3.spomenute jalovine u redovima tzv. elite – sinekurističkih parazita, čiji mir ne može pomutiti ni pad zemlje i naroda u dužničko ropstvo.
U takvom ambijentu, prirodno je da se agresivni neoliberalizam osjeća kao u najugodnijoj svojoj kući: dominacije zajamčene spregom predatorskoga stranog kapitala – koji je, logikom svoje gramzljivosti i znajući gdje je mekano, zagrizao u banke, osiguravajuća društva, investicijske fondove i servise za isisavanje novca iz ionako sistemski ugrožena poduzetništva kao što su leasing i hipotekarno kreditiranje – i domaćih slugu, koji su kao bivši direktori ostali sadašnji i sutrašnji, jer su novim gazdama uredno izručili plodove minulog rada generacija hrvatskih trudbenika, on si ovdje može dopustiti ono što ne smije nigdje u zapadnom svijetu.
Jer dok se tamošnji liberalizam – posebice u kontekstu financijske krize generirane u prvom redu nezajažljivom pohlepom predsjednika i članova uprava banaka i drugih novčarskih ustanova – nastoji prilagoditi dramatičnim izazovima, posežući i za notorno tržištu suprotnim državnim intervencionizmom, elementima kejnzijanskog etatizma i socijalizacije ekonomije afirmacijom suodlučivanja zaposlenih, u Republici Hrvatskoj sustav atrofira rezultirajući prelijevanjem ekonomskog sloma na račune stotina tisuća nezaposlenih, radnika koji mjesecima ne primaju zarađene plaće, poduzetnika u industrijskoj proizvodnji koje uništava uvoz svakojakoga bofla, seljaka nesposobnih oduprijeti se konkurenciji subvencioniranje poljoprivrede EU i jeftine hrane iz zemalja o kojima ne želite ništa znati, te umirovljenika bezobrazno oštećenih još od Tuđmanova zavlačenja ruke u njihov džep, a posebice uplašenih najavom drastične reforme kojom bi ih država lišila još nekoliko postotaka ionako uvredljivo okljaštrenih mirovina.
…Tuđmanova kleptokracija…
Post je objavljen 11.08.2017. u 13:49 sati.