Anita Moorjani
Izdavač: VBZ 2016.
Ovaj bi život, kojim svi mi sad živimo na Zemlji, mogao za nas postati raj kad bismo jednostavno shvatili kako funkcionira i što trebamo napraviti da bismo stvarali raj kao svoju stvarnost.
Kad god bih bila sama, umirila bih misli i vratila se u stanje koje sam doživjela u iskustvu blizu smrti, kad sam bila čista svijest, svjesna da smo svi povezani. U tom sam stanju mogla osjetiti što drugi ljudi osjećaju kao da je riječ o mojim emocijama, uključujući tugu i bol koje su osjećali članovi moje obitelji pri pomisli da će me izgubiti. Ali sada nisam osjećala samo bol svoje obitelji. Pročitavši priče koje su mi poslali različiti ljudi, u srcu sam osjećala bol cijelog svijeta.
Samo uvijek bezuvjetno voli sebe i budi to što jesi. I to je sve što trebaš raditi. Ništa više.
Pokušajte zamisliti kako je to kad iznenada shvatite da nijedno od vaših uvjerenja, vrijednosti, prosudbi, mišljenja, nesigurnosti, sumnji i strahova niste zapravo vi, da nijedna od tih stvari nema nikakve veze s onim što uistinu jeste te da su to samo slojevi koje ste nagomilali iz svojih životnih iskustava. A tada zamislite kako ti slojevi nestaju i pred vama se otvara istina o tome tko vi uistinu jeste u svoj svojoj ljepoti.
Volite sebe kao da vam život o tome ovisi, jer mi je ljubav prema sebi spasila život. Naš život uistinu ovisi o tome volimo li sebe. Ta me je ljubav vratila s ruba smrti i dovela me do ovog trenutka. Najprije moramo voljeti sebe, i tada će nam se i život promijeniti – a ne obratno! Vlastitim ćemo primjerom učiti druge da nas zavole!
Povratak s ruba smrti pružio mi je osjećaj nepobjedivosti.
Potpuno je kontraproduktivno, a zapravo i štetno, vlastitu moć predati nekome drugome. Meni nije potrebno neprestano iscjeljivanje do kraja života. Prije sam vjerovala da je opsjednutost zdravljem korisna, sve dok je riječ o prirodnim metodama, a ne o uzimanju lijekova na recept. Ali otada sam spoznala da me stalna usredotočenost na zdravlje samo drži u svojevrsnom zatvoru uvjerenja kako nešto nije u redu. Na kraju krajeva, nije zdravo biti opsjednut bilo čime, pa čak ni samim zdravljem, kad je prikriveni motiv strah, a ne otkrivanje istinskog vodstva.
Izazovi u našem životu nisu pokazatelji da s nama nešto nije u redu, nego su samo dio puta koji nas vodi natrag k sebi.
Svakog se dana uskladite sa svojim unutarnjim sustavom vodstva.
Budite otvoreni porukama svih vrsta – u pjesmi na radiju kad ga uključite, u djelićima razgovora koje možete načuti u redi pred blagajnom ili u intervjuu koji pročitate u časopisu ili pogledate na televiziji.
Naučite prepoznati kad nešto što čujete u vama izazove uzbuđenje – to vam vaš sustav vodstva govori da obratite pažnju.
Naviknite se probleme promatrati kao blagoslove. Umjesto da se naljutite i postanete frustrirani ako nešto ne ide onako kako biste željeli, zapitajte se, Kad bi ovo zapravo bio dar univerzuma, što bi me mogao naučiti? Zaprepastit ćete se što vam takva promjena perspektive može donijeti duboku unutrašnju mudrost.
Zapitajte se dopuštam li sebi da postanem kanal kroz koji se izražava sam život i potpuno shvaćam da se život događa kroz mene, a ne meni.
Zamislite kako bi bilo korisnije kad bismo promijenili stav te karcinom i ostale bolesti sagledali kao poziv da primijenimo životni put. Što bi se dogodilo kad ne bismo trošili bilijune dolara na rat protiv bolesti, nego kada bismo istu količinu novca i energije uložili u programe za svijest o zdravlju, koji ne bi obuhvatili samo naše fizičko, nego i mentalno, emocionalno i duhovno zdravlje?
Informacijski post – Kao što ljudi ponekad ništa ne jedu tijekom 24 ili 48 sati, informacijski post sastoji se u tome da barem dan-dva, ili dulje, ne prihvaćate nikakve nove informacije iz vanjskog svijeta. Kad mi um više nije opterećen informacijama, ponovno mogu čuti svoj unutarnji sustav vodstva.
Kad se usredotočim na ono što će mi donijeti radost, umjesto karcinom, više nisam u strahu i ne razmišljam o tome kako ću se osloboditi bolesti, nego sam spokojna i uzemljena.
Kako mogu još više voljeti sebe? Kako mogu još više podržavati sebe? Što bih radila kad bih voljela sebe? Što svakoga dana mogu raditi da bih sama sebi pokazala koliko se volim i podržavam? A tada bih zapisala sve što mi padne na pamet i onda to napravila svakog dana. Zapitala bih se: Kad bih saznala da sam potpuno iscrpljena i da više nemam karcinom, što bih napravila da to proslavim? Tada bih to i napravila. Mislim da je važno svakog pojedinog dana slaviti život, a ponekad je potrebna bolest da nas na to podsjeti.
Svoje tijelo doživljavam kao barometar svog mentalnog, emocionalnog i duhovnog stanja (zajedno s fizičkim zdravljem) i zahvalna sam na njegovim porukama i vodstvu.
Sada znam da se trebam osloboditi osjećaja krivnje i vjerovati da je u ovoj čudesnoj, beskonačnoj, kozmičkoj tapiseriji sve upravo onako kako i treba biti.
Svake večeri prije nego što zaspim u krevetu razmišljam o proteklom danu i šaljem ljubav svakoj pojedinoj osobi na planetu, gdje god se nalazila. Na kraju krajeva, svi smo povezani. Nije mi važno što je tko napravio, tko je kome pomogao ili tko je koga povrijedio – čak i ako je netko povrijedio i mene samu. Neki ljudi su nedvojbeno serijski ubojice i silovatelji. Ljubav namjerno šaljem svima, zamišljajući kako se širim, pružam ruke i grlim svakog pojedinog čovjeka, uključujući i one koji čekaju smrtnu kaznu. Da su znali kako je to osjetiti ljubav, možda nikada nikoga ne bi ubili. Protuotrov mržnji i nasilju nikada nisu mržnja i nasilje. Protuotrov je ljubav.
Razmislite o ovim mogućim istinama:
Svi smo dio velike kozmičke cjeline, dubinski povezani, iako to ne možemo vidjeti, a čak ni zamisliti na fizičkoj razini.
Ako smo svi povezani, tada sve ono što šteti drugima šteti i nama, a što god pomaže drugima, pomaže i nama.
Kad bismo ovaj fizički svijet mogli sagledati iz tog povezanog stanja nedualnosti, vidjeli bismo da je sve što se događa savršeno takvo kakvo jest, čak i ako nam se takvim ne čini s našeg ograničenog ovozemaljskog stajališta.
Dok sam bila na drugoj strani, shvatila sam da je svaki dio moga ja u ovom fizičkom životu, uključujući emocije, um i ego, nužan da bih ovdje preživjela i napredovala. Ego nam pruža osjećaj identiteta i individualnosti. Ego nam omogućuje da znamo tko smo kao pojedinci i da izrazimo svoju jedinstvenost. Kad ego ne bi bio nužan, ne bismo se ni rađali s njim.
Iako smo svi povezani, iako smo svi jedno, bilo bi nam vrlo teško funkcionirati u ovom fizičkom svijetu kad ne bismo imali ego koji nam pruža osjećaj o tome gdje ja završavam, a ti počinješ. Potreban nam je da bismo mogli razlikovati između sebe i drugih – kao kad učimo razliku između zelene i plave boje ili između vanilije i čokolade. Zapravo da nemamo sposobnost razlikovanja putem uspoređivanja i suprotnosti, na ovom svijetu ništa ne bi ni postojalo.
Što više volim sebe to mije manje potreban prevelik ego koji samo sebe uzvisuje i hvali. Ako istinski volim sebe, to znači da ne osjećam potrebu braniti i štiti ego, pa će mi manje biti potrebno da me drugi vole i da se ponašaju na određen način kako bi ugodili mom egu.
Barem prvih nekoliko godina, još osjećamo povezanost s našim voljenima na drugom svijetu, čujemo kako šapću u našem srcu, vode nas i mole da ne zaboravim tko smo i odakle dolazimo.
Ne treba ih prekoravati da smanje ego, nego ih ohrabriti da pojačaju intenzitet svijesti.
Dok smo ovdje na Zemlji, ego nam je potreban da bismo preživjeli i iskusili sve ono što smo i došli iskusiti - sve suprotstavljene kvalitete koje čine našu ovdašnju stvarnost.
Kad bismo imali potpunu svjesnost, ali ne i ego, bili bismo upravo u onom stanju u kojemu sam ja bila tijekom iskustva blizu smrti. U tom svijetu, kad nisam imala fizičko tijelo, bilo mi je teško svoj identitet, emocije i sve ostalo odvojiti od bilo čega drugoga. Tuđe sam emocije osjećala isto tako snažno kao i svoje. Osjećala sam bol povrijeđene osobe, kao i bol nasilnika izazvanu nedostatkom ljubavi.
U tom stanju nisam razlikovala dobro i loše, jer dobro i loše nisu postojali. Osjećala sam empatiju i suosjećanje za svako pojedino biće na planetu, i ništa osim bezuvjetne ljubavi prema svima, čak i onima koji su me povrijedili, jer sam shvaćala da su tako postupali iz neznanja ili patnje. Teško je ostati u tom stanju dok živite na ovom svijetu, jer smo stalno u interakciji s drugim ljudima, u svakom vidu svog života. Zato biste bili vrlo ranjivi. Postali biste meta onih s jakim egom, jer biste prema njima osjećali samo bezuvjetnu ljubav i stalno biste osjećali njihovu bol. Bio bi vam potreban nekakav mehanizam da uopće uspijete preživjeti kao pojedinac, inače biste se potpuno izgubili u zahtjevima, boli i emocijama svih ljudi koji vas okružuju. Čudesno je to što uistinu postoji takav mehanizam u fizičkom svijetu a to je ego!
Kad se bojimo da ne razočaramo druge možemo izgubiti sebe i svoju izvornu osobnost. Nastojimo ispuniti tuđa očekivanja umjesto da sebi dopustimo da budemo to što jesmo.
Iako su pozitivno razmišljanje i afirmacije umnogome dragocjeni, ponekad nimalo ne koriste! Više su poput flastera koji samo prikrije ranu tako da je ne vidimo.
Naučila sam da se boli najlakše možemo osloboditi ako prođemo kroz nju. To je prava mudrost. Najprije moramo shvatiti da bol postoji, a onda je prihvatiti. Trebamo je prepoznati i dopustiti sebi da je istinski osjetimo.
Bol nikada ne dolazi praznih ruku. Daje nam sposobnost empatije, kako bismo bolje razumjeli druge koji proživljavaju gubitak, tugu i patnju. Od takvih iskustava postajemo još ljudskiji – a ujedno i božanskiji.
Tijekom iskustva blizu smrti shvatila sam da poanta nije u tome da budem pozitivna, nego da budem to što jesam! Nije bilo nužno izbrisati sve negativne misli, nego sam samo trebala voljeti sebe takvu kakva sam bila, a ne onakvu kakvom su me drugi željeli!
Ne razmišljajte o tome kako ćete nadahnuti druge, samo slijedite svoje srce i radite ono što nadahnjuje vas. Zatim prenesite drugima ono što ste naučili. Usredotočite se na sebe, a ne na publiku. Sve dok ste sami nadahnuti i puni ljubavi prema životu, samo govorite iz srca. To je sve!
Što više volim i cijenimo sebe i što češće postupamo s radošću, što više osjećamo da smo vrijedni ljubavi, to će više naš život odražavati te emocije. Tako ćemo postati optimistični, što je znatno zdravije stanje nego ako samo nastojimo biti pozitivni.
Kad stisnete naranču, uvijek ćete dobiti narančin sok. Ono što je unutra, to izlazi van. Tako je i s vama: kad vas netko stisne, kad vas tišti, kad vam kaže nešto neugodno ili vas kritizira, a iz vas izbije bijes, mržnja, ogorčenost, napetost, depresija ili tjeskoba, to je ono što je i bilo u vama. Ako želite davati i primati ljubav i radost, promijenite svoj život tako što ćete promijeniti ono što nosite u sebi.
Prava je radost s tobom dijeliti ovaj svijet, ovu stvarnost prostora-vremena, kao i ovaj život. Blagoslovljena sam što postojiš u mom životu i volim te sve do vječnosti i natrag. Ti si smisao u svemu što radim i vjetar u mojim krilima.
Post je objavljen 11.08.2017. u 13:40 sati.