Marketing
Glava u bunkeru, bunker u glavi
Sve sam uvjereniji da budućnost ove planete leži u rukama frizera. Naime, primjećujem da se ljudima s lošim frizurama svakakve bedastoće roje ispod nakaradnih gnijezda kojima pokušavaju kamuflirati svoje tikvetine. Situacija postaje tim veselija čim se groznofrizurni dočepaju, nazovi - odgovornih položaja, tada opće stanje u svijetu postaje veoma upitno. Čak i bez uskličnika. S njim još i gore.
Jedan pažljivi čitatelj primijetio je u mom prethodnom postu da sam se samo ovlaš dotakao Konjica, vrelog gradića na hladnoj Neretvi, te da sam propustio spomenuti najvažniju atrakciju - Titov bunker! S obzirom da su bunkeri moja omiljena tema, a ni Tito mi nije naročito mrzak, odlučio sam da ih se ne mogu tek usput dohvatiti, s par riječi, već da im moram posvetiti nešto više slova i interpunkcija. Pogotovo kad se radi o THE BUNKERU, ili kako ga reklamiraju - najčuvanijoj tajni bivše države. objektu u kojega je u tridesetak godine izgradnje ulupano navodno 4.6 milijardi dolara. MIlijardi heeeej? Možete li zamisliti koliko je to love? Jedna milijarda, druga milijarda, treća milijarda, četvrta milijarda i još im nije bilo dosta pa su skoro i petu zagrabili? Zar to nije divno!?
Koliko god na prvi pogled izgledalo blesavo da jedna bunkerčina može postati turistička atrakcija, to je zapravo najbolje što se tom objektu moglo dogoditi jer bi u protivnom samo održavanje "hladnog pogona" atomskog skloništa pojelo enormnu količinu novaca. Obilasci posjetitelja su jako dobro organizirani, uz stručno vođenje i simpatične bunker-stjuardese, sve izgleda puno ležernije.
Silnim podacima, brojkama, činjenicama ili tek naslutnicama, čak i ne bih pridavao osobitu važnost. Koliko je kilometara kabela provučeno, s koliko se telefonskih linija moglo spajati sa svijetom, koliko je izvora pitke vode bilo na raspolaganju, koliko agregata za proizvodnju električne energije - zapravo nisam zapamtio. Spomenuli su nam sve te podatke, ali ono - na jedno uho ušlo, na drugo izašlo. Vrlo v. baš me b.
U svakom slučaju, ima njega, nije da ga nema, ideja vodilja pri projektiranju i gradnji je bila ta da u njemu može živjeti i po mogućnosti - preživjeti, tri stotine i pedeset ljudi i to u vremenskom razdoblju od najmanje šest mjeseci. U slučaju nuklearnog napada na zemlju, u roku hića, ovdje, na strogo tajnom mjestu (hm!) bi smjestili, bolje reći - ugurali čitav politički i vojni vrh tadašnje države.
Onda bi oni tu kao nešto upravljali, vijećali, odlučivali i komunicirali s onima vani. S kojima i kako bi ti koji su ostali vani preživjeli atomski zdesna bez bunkera - e to je pravo pitanje!
Pokušavam se staviti u poziciju onog "odabranog" koji bi u slučaju nuklearnog rata trebao provesti najmanje šest mjeseci duboko ispod zemlje, bez sunca, bez vjetra, bez zelenila, u društvu tri stotine starih prdonja. Pa čoeče, ja bi tamo s njima već treći dan totalno ispalio! Na nerve naravno, jer još jedna atomska eksplozija vjerojatno ne bi bila dočekana sa simpatijama.
Ono što mi se posebno svidjelo su umjetničke instalacije koje se u ovom slučaju fantastično isprepliću s onim "tehničkim", i koje šalju snažnu antiratnu poruku. I zapravo, što sam više boravio tamo duboko pod zemljom, pitanja su počela navirati sama od sebe.
Zamislite da se čak i dogodi kataklizma gigantskih razmjera. Nešto kao ova turistička sezona pa još iks puta snažnija. Zar bi samo članovi vojnog i političkog rukovodstva neke zemlje bili vrijedni da im se sačuvaju životi? Znači, samo one brkate guzonje, grebatori i da ih dalje ne častim, bi se spasili a mi, svi ostali bi cicikrepnili. Što ako bi se nekim čudom, nakon tih šest mjeseci čak i ostvarili uvjeti za normalan život "ovdje gore", s kime bi tih tristo i pedeset likova nastavilo živjeti? Koga bi našli ovdje? Možda njih tristopedeset iz neke druge države koja je sagradila isto takava supertajni i superskupi bunker? Pravi državnici moraju dijeliti sudbinu svog naroda, običnih ljudi. Sjećate li se gdje je Džordž Dabl-ju Buš dočekao napad 11. rujna?
U dječjem vrtiću! Čitajući dječici priče o Bambiju, Šilji i Mikiju Mausu! To je pravi državnik, a ne ovi nikogovići...
I na kraju, čemu uopće bunker, duboko pod zemljom. Toliko betona, toliko gvožđurije, toliko dinamita, TNT-a, a još te mogu i locirati. Pa za tu lovu mogli su izgraditi neprobojnu podmornicu koja bi ih mogla izvan zone opasnosti, ma mogli su izgraditi svemirski brod da ih odnese na drugu planetu.
I zapravo, ne bi bilo loše da već sada sve ove klipane s lošim frizurama pošaljemo na neku drugu planetu. Pa što košta nek košta!
Da nas ne sramote brate...
Post je objavljen 11.08.2017. u 07:45 sati.