To prvo ljeto nakon tvoga odlaska, ja više nisam znala pisati.
Otkazivali su zglobovi na prstima poput zadnjih letova
svaki put kada bih palcem i kažiprstom stisnula penkalu
svjesna da sve te sedre iz sebe moram izbaciti,
pa njima popločiti neke druge staze.
Izbaciti i izbaviti, jer je njihovo taloženje
počelo remetiti moju urođenu vedrinu,
moje primjećivanje zvijezda, blistavost očiju i osmijeha.
Jer samo moj palac i kažiprst mogu složno, poput braće,
prebaciti preko ramena sav taj nataloženi šljunak tuge iz mene.
- Šuta, nepotrebna jebena šuta, čujem te kako govoriš.
Nismo se mi Sunce tako dogovorili.
Ubit će te ta nepotrebna tuga za ovom ništarijom kakva sam bio....
jer nisam mogao trajno ljubiti moje Sunce, biti joj rijekom i obalom,
nacrtati joj osmijeh ko proplanak šumskih jagoda.
To prvo ljeto kako si otišao, na radiju su u satima sumraka
svirale neke stare stvari
na koje smo trebali plesati preostale godine naših života,
smrdilo je smeće i užaren je zrak od tjedan dana alarmantnog toplotnog vala
donosio teške smradove truleži i samoće.
Kažu, iz tuge se ponajbolje piše.
Cijede se riječi iz čovjeka ko iz prezrele rajčice onaj gust i ljepljiv sok,
koji će poput krvi natopiti žednu zemlju, prazan list papira, lice podbuhlo od suza.
Al moja je tuga bila teški šljunak koji se ne ispire natipkanim riječima,
već samo kažiprstom i palcem, iz ramena, da boli.
Težak fizički rad.
To prvo ljeto, pred tvoj rođendan koji nećeš proslaviti,
taj kolovoz ošamućen vrućine,
izudaran pljuskovima,
šokiran munjama koje paraju nebo
ko tanku svilenkastu podsuknju,
ličilo je na zapušten vrt koji smo prestali zalijevati,
pa su plodove počeli jesti mravi.
Kad Dedić kaže "š" u " Dušo moja ",
zakotrljaš mi se živ iz tog radija,
živ da te mogu podragati,
i reći ti, gle, bit ću dobro,
i dalje ću hapati tuđe muževe jer su mi oni bolji i pitomiji,
hapati pa vratiti,
proći će ovo, ko što sve prolazi,
samo da izbacim tu šutu tešku i nikome potrebnu,
na jedan, dva, iz ramena.
Post je objavljen 09.08.2017. u 15:45 sati.