Prije malo više od godine dana nabasala sam na tekstove Ingrid Divković. Jedna od njenih krilatica je "Koga čekaš da se desiš sebi?" Iako mi s obzirom da nije jezični ispravna, (desiti vs dogoditi), nije posve sjela, ipak me navela na razmišljanje i u meni je izazvala reakciju. Pogotovo zadnjih dana često mi upravo ta rečenica prođe mislima. Zašto? Zato, hahaha. Odličan odgovor. Jedan od onih koji dajem djeci kad sam jako, jako, jako, jako umorna. Sva sreća i onda se trudim kontrolirati, jer sam svjesna da odgajam male ljude.
Maknuvši obrambeni štit koji stvaram humorom na stranu, odgovor je - zato jer osjećam da su hobiji koji su želje moje duše počeli prejako šaptati jer žele više vremena i prostora za sebe.
Ali koga čekam? Što? Čiju dozvolu? Jel se vama to događa? Da vas po noći bude ideje, ciljevi za koje znate da su vaši da ih ostvarite i vi to kristalno jasno znate, ali nakon toga samo zaspete jer.
Jer vam je on rekao da to nije primjereno i da ne talasate. Jer ste ga pitali. Jer vam ona nije rekla ništa, ali vas je pogledala onim pogledom punim sažaljenja, zabrinutosti i arogancije. Jer imate uvjerenje da će se sve srušiti ako vi zastanete i pomislite na ostvarivanje svoje svrhe, a osim toga ciljevi i svrha moraju biti praktični, ugodni i od njih se trebaju moći platiti računi. Niste dovoljno mršavi, a on vam govori da je to važno. Nemate formalno obrazovanje i mislite da bez toga ne možete uspjeti. Prestari ste za nove početke. Premladi ste i nemate dovoljno iskustva. Previše vas je briga što će drugi reći, a istovremeno želite raditi posao u kojemu će jedino što će drugi reći biti mjerilo. Jer živite u premalom mjestu. Jer ne znate engleski. Jer živite s roditeljima. Jer vas muž vara. Jer uopće nemate muža. Jer bi bilo bolje da živite u Njemačkoj. Jer.
Jer postoji tisuću izmišljenih i zamišljenih razloga koje sami sebi dajemo. Jebena je ta podsvijest i trebamo je znati kontrolirati. I svi ti ljudi kojima dozvolimo da nas omalovažavaju! Tu su, oni nigdje ne idu i vi svaki dan radite ili živite s njima. Kako se maknuti? Jedino mislima izgleda. Osim podsvijesti i ljudi koji nas "spuštaju", zasigurno to rade i situacije koje si kroz takvo razmišljanje kreiramo i kroz koje još više potvrđujemo kako ustvari nema potrebe maknuti se od uhodanog. I ljudi i situacije pa i mi sami sebe uvjeravamo da treba biti praktičan i istina, prihvaćajući takvo uvjerenje "ne talasamo", ali ta udobnost, ili njen privid, imaju svoju cijenu, a ona je neostvarivanje (svih) svojih ciljeva.
I tada, sjedeći na rubu kreveta u četiri ujutro popričamo sami sa sobom racionalno. "Vidi koliko si već postigla! Pa toliko toga si već ostvarila. Što će ti sad to?", tješimo sami sebe nespremni na silinu ideje koja nas ne pušta. Ali ona čista ideja, koja ne dolazi iz nezadovoljstva nego iz duše, jasno progovara: "Još toliko toga imamo za postići, zajedno. Slijedi me."
I što ćemo napraviti s tim idejama koje nas redovno pozivaju i ne daju nam spavati? Slijediti ih ili ušutkati kao što su nas ušutkali ljudi i situacije koje smo u negiranju svoje svrhe kreirali?
I sjetim se Ingrid i njene - koga čekaš da se desiš sebi? Sebe čekam. A sa sobom moram biti nježna i strpljiva. Jer osim sebe hendlam još toliko puno toga. Da, ništa važnije od sebe same, ali biti velikodušan prema drugima nekad znači prihvatiti i da si ti na drugom mjestu. Dokad? Ne još dugo. Jer noćna buđenja su sve češća, čežnja za ostvarenjem cilja i svrhe više ne spava.
Jer je očito došlo vrijeme da se dogodim sama sebi. Duže sam već na tom putu, zahvalna na svim pobjedama koje sam već ostvarila, ali svjesna i spremna da je to tek dio priče koja nastaje. Pokušat ću biti hrabrija i makar mislima (jer to izgleda uvijek imam raspoloživo, jel' tako?) zamišljati situacije u kojima živim ispunjeno, ostvarajući svrhu svoje duše. To je i razlog zašto se uporno vraćam pisanju. :-)
A vi? Živite li svoje snove? Svijet je prepun ljudi koji se kunu da žive i znate što, ja im vjerujem! Ozbiljno. :-)
PS. It's so good to be back. Again and again. :-)
Post je objavljen 09.08.2017. u 10:13 sati.