Zanimljiv početak. Nikad u životu nisam pisao blog. I ironično, odlučim napraviti jedan ovakvog naziva baš onda kad mi se čini da sam u nižem dijelu životne sreće, ili ispunjenosti, kako vam draže. Ali rekoh, kad već odlučujem ići naprijed, zašto to ne i podijeliti sa nekim (ne)sretnikom. Ove misli sam nekako morao izbaciti, a evo, baš TI si odlučio/la to pročitati, i na tome ti hvala, cijenim strpljenje!
Siguran sam da će me netko podučiti ako u čemu pogriješim (nigdje nisam našao proces inicijacije među blogere, iako neću reći da sam tražio), ali for now samo ću izbaciti svoje misli preko tipkovnice, kako vama, tako i sebi samom. Ako vas nešto potakne, super, ako ne, pročitajte još jednom, šala mala.
Život zna biti težak. Definitivno. Evo ja trenutno prolazim kroz nekakvo teže razdoblje, i kroz prekid jedne duže veze sa osobom s kojom sam dijelio jako puno divnih uspomena. I bilo bi glupo da je rješenje reći samo "ne'š ti, ajmo dalje" i nastaviti, osobito kad je tebi i toj osobi to tako značilo. Siguran sam da će i ovo neke od vas pogoditi u neka sjećanja, i inače bih se ispričao, ali budimo realni, lijepa su to sjećanja. I sva ta sjećanja učinila su baš vas osobom kakvi ste danas. A to je sigurno da ste mudriji, bolji, i kako god da je to prošlo, završilo, pa da je čak bilo i nekakve ogorčenosti, naučili ste nešto iz toga. I pripremila su vas za nešto novo i bolje. Možda je to za neke od vas već stiglo, a neke tek čeka. Mogu se okladiti da se netko simpatično nasmiješio samo radi ove rečenice, eto, čak toliko sam optimističan! Pa eto, be my guest i napišite poruku odmah baš toj osobi. Za ove druge, bez brige, doći će ta osoba, a onda ćete se vi pokušati sjetiti naziva ovog bloga i googlati svakojaka čuda da ovo ponovno pročitate. Ok, nismo baš TOLIKO optimistični, držat ću se nekih granica.
S obzirom da sam ovaj blog započeo baš u ovakvoj situaciji u kojoj se nalazim, bilo bi fer da podijelim i taj svoj stav ili te pokušaje. Neću vas lagati, bio sam i pod stresom, zna i zaboliti, sve su to osjećaji koje mi kao ljudska bića moramo prihvatiti, a ako ćemo ih ignorirati ili pokušati blokirati, samo će ojačati. Ali, osnovno je pravilo napraviti pomak iz toga svega. Ja sam shvatio jako puno toga u zadnje vrijeme, o sebi, o svojim stavovima, gdje sam znao pogriješiti, gdje moram napredovati, retrospekcija mi je jako pomogla. I shvatio sam koliko je onaj unutarnji kritičar, kojega svi jako dobro poznajemo, svo vrijeme bio glasan. Ali kao što onaj jedan poznati citat kaže "Da vam prijatelj govori sve te stvari koje svakodnevno govorite sami sebi, koliko dugo bi vam bio prijatelj?" Iako zna biti težak, nije život tako loš. Loši smo mi sami prema sebi, samo smo to rijetko kad voljni priznati. Sad u ovoj situaciji tek vidim sav taj prostor za napredak. Previše smo se privikli društvu, činimo sve za druge. Da se ne shvati pogrešno, to je jako lijepo činiti, ali bih volio da se svi zapitamo, kad smo zadnji put "sebično" napravili nešto za sebe?
A zašto ne bismo danas?
Post je objavljen 08.08.2017. u 01:06 sati.