Osjećaj beznađa i zarobljenosti u svojoj nemoći
Očaj… Život pun gnjeva. Strah…
Gledanje u dno provalije,
a dno se ne nadzire,
osjećaš se poput stranca
u ovom napaćenom svijetu,
gdje je čovjek, čovjeku vuk.
Neshvaćeni…Osjećaj ogoljelosti
u pogledima prolaznika.
O, Bože što je narod zgriješio,
da si ga stavio na kušnju…
To što je pošten bio,
radio krvavo za licemjere
koji govore o boljitku,
a zemlja plače od bola
koliko su je poharali
svojom gramzljivosti i bahatosti
šepureći se u svojoj samodopadnosti.
Smiješe se svojim izljevima gluposti,
i stezanjem remena, a rupa više nema
kažu…za navodni boljitak,
hraneći narod praznim obećanjima,
koji je pao beznađe izgubivši ono malo dostojanstva
koje mu je ostalo u svojoj čistoći življenja…
gdje pravda nestade u svijetu demokraciji
ili je to još jedna farsa kojom nas „podojiše“.
„To što sam samo obična žena, puna čuđenja, sa naramkom godina na leđima, sa mladenačkim duhom i srcem koje nikada ne stari.
Svjesna sebe i proživljenog života, stavljajući na papir krunu svog življenja,ostavljajući u nasljeđe splet ljubavi, sreće i tuge koje dočekala uskrsnuće duše jednog vremena“