NESIGURAN SAM NEMOĆAN
PREZASIĆEN BEŽELJAN
DAL' NOGE, PLUĆA, SRCE, TLAK
PRED OČIMA MI DANJU MRAK
RASKLIMATANA STABILNOST
PARALIZIRANA HRABROST.
ŽELIM, TEBE BOŽE , MOLIM
OSLOBODI ME TRAJANJA
I TIJELO MOJE POSTOJANJA.
Pitanje koje me je prije nekoliko mjeseci (jedva mjesec dana prije kraja – 1. VIII. 2010.) tako potreslo, obično je, naivno, a iskreno dječje pitanje (kao: 'Mama, gdje je moja lutkica?'') , a u zamišljenome neizgovorenom odgovoru (zbilji) sadržana je sva tragika i drama jednoga života na njegovu neumitnu prib-ližavanju kraju…
Isto to pitanje d a n a s mi se nameće i stalno ponavlja kao kronična, nezaustavljiva mora, a odnosi se na m e n e samoga kad osjetim fizičku nemoć pri ustajanju, kretanju, hodanju… manifestacija još života…
Znam, točno znam 'što je to meni', no saznanje nije utješno, umirujuće, već pobuđuje tjeskobu, ne bolnu, ali depresiju s neartikuliranom željom: ne postojati!
Svijest je još sposobna rasuđivati i racionalno zaključivati, no organizam – materijalni dio mojega bića – u m o r a n je potrošen i zato nemoćan, preslab za sam zahtjev životnog postojanja.
Pa „što je to meni?“ Pa „što je to meni?! Znam, a ne bih htio znati: ta nema, nema polovice mojega bića! Neminovnost mi nije tužna, ne žalosti me. Tješi me rezignacija. .Neka ide! Neka dođe! Neka bude – kratko i brzo!
Domoljubac - Zvonimir Tomac, iz zbirke 'Zvonca Čežnje'
Post je objavljen 07.08.2017. u 16:35 sati.