Pregled posta

Uspješni i neuspješni

Od stotinu mladih i ambicioznih ljudi u životu će ih samo pet posto uspjeti.

Zašto je to tako i zašto je u životu tako veliki postotak onih koji ne uspijevaju? Što se je to dogodilo s mladenačkim optimizmom i leptirićima koji su im govorili da će jednog dana oni biti uspješni i živjeti životom svojih snova? U što su se pretvorili njihovi snovi, njihove nade i planovi, kako je došlo do ogromnog jaza između onog što su željeli postići i onog što su postigli?

Albertu Schweizeru, dobitniku Nobelove nagrade, jednom su postavili pitanje što to nije u redu s današnjim čovjekom. kažu da je on na trenutak zašutio, da bi potom odgovorio kako današnji ljudi ne razmišljaju ili imaju kriva uvjerenja.

Bez obzira na to što mislili, živimo u zlatno doba o kome je, barem prema pisanoj povijesti, čovječanstvo sanjalo tisućama godina. Međutim, što se je dogodilo da od stotinu ambicioznih ljudi redom svih uvjerenih u uspjeh, s vremenom samo, kako to pokazuju statistički podaci, jedan do dva postanu bogati, šest do sedam posto ih postane financijski neovisno, osmero će ih, iako to nisu postali i dalje uvijek raditi kako bi radom održavali tu razinu, a osamdesetorica će za osnovne životne potrebe zauvijek ostati ovisni o drugima, neće živjeti na razini onih drugih, drugim riječima, biti siromašni.

Razne se definicija uspjeha, ali najprimjerenija je možda ona koja uspjeh definira kao progresivnu realizaciju vrijednog ideala. Uspjeh dođe kao neki učitelj koji podučava samo zato što dijete voli raditi. Uspjeh je kad poduzetnik pokrene vlastitu tvrtku. Uspjeh je kad želi postati vrhunski u onom što radi i voli sam sebe jasno odredi prema tom cilju. Uspjeh je kad netko realizira neki unaprijed određeni ideal zato što ga je želio postići.

Ima jedna knjiga, napisao ju je psihijatar, Rollo May, a zove se “Čovjekova potraga za samim sobom”. U njoj doslovce piše:
”Suprotnost od hrabrosti nije kukavičluk, suprotnost od hrabrosti je udobnost."
I upravo ta rečenica objašnjava zašto neki ne uspijevaju ostvariti vlastite želje.

Većina ljudi u svom životu oponaša druge ljude iz njihovog okruženja. Pitate li ih zašto to rade, oni vam neće znati odgovoriti. Oni ne znaju kamo su se to zaputili. Do sedme godine života ljudi nauče čitati. Do tridesete godine ljudi nauče zarađivati, ali … Ni u nekim kasnijim godinama većina ljudi i dalje nije naučila kako postati financijski nezavisni. Pa se tješe kako to nije važno, već je važna slika koju su u svoja četiri zida, sami o sebi duboko nesretni vlastitim neuspjehom, iskonstruirali, stvarajući si tako privid osobne duševne sreće zauvijek limitirane na ono što su im dali drugi, a ne ono što su sami stvorili. Ipak, iako većina neuspješnih uistinu ne zna zašto su neuspješni, postoji i ona manjina koja to naslućuje, ali sama sebi to ne želi priznati.

Psihologija svih takvih reakcija naziva konformnošću. I zato što se želimo osjećati konfomno, udobno usklađeni s okolinom, zato ćemo prije odabrati život kakav živimo nego li u njemu nešto promijeniti. Za našeg života može se mijenjati sve: tehnologija, okruženje, politički sustavi i sve ostalo na ovom svijetu. Može se mijenjati sve, ali samo i jedino se naša konformnost ne može i ne žali (jer ne smije) mijenjati. Većina ljudi će prihvatiti i pozdraviti sve promjene okruženja, ali neće i ne žele prihvatiti one koje zadiru u njihovu vlastitu konformnost. Konformnost je za njih zona unutar koje se osjećaju udobno. Zato oni prihvaćaju sve što je ne narušava, a odbacuju sve što bi je moglo promijeniti.

Psihološka istraživanja pokazuju kako konformna skupina neuspješnih nije homogena. U njoj postoji i dio onih koji naslućuju kako je konformizam kao uvjerenje loš izbor. No, umjesto da to promijene oni traže supstituciju kojom će konformizam pomiriti s onim dijelom svoga “ja” koji time nije zadovoljan.


U vrijeme, kad iz sigurnosti vlastita četiri zida, koristeći medijsko-komunikacijska sredstva možemo izaći “u svijet”, jedno uvjerenje želi postati dominantnim. Radi se o uvjerenju koje, iako ga se, kad ih pojedinačno pitate, gotovo svi javno odriču, većina to uvjerenje ipak tajno provodi. To bi se uvjerenje moglo formulirati otprilike kao:
“Vlastite neuspjehe u stvarnom životu mogu kompenzirati slikom koju u virtualnom svijetu odašiljem o sebi.”

Većina neuspješnih i formalno i virtualno pati za nekim drugim vlastitim identitetom, pati za izgubljenom mladošću, pati za propuštenim životnim prilikama i slično. Njima je Virtuala idealno sredstvo kako sve to iskompenzirati, pa sami o sebi konstruiraju imaginarni profil vlastite veličine o kojoj maštaju, dok im se istovremeno realni životi kreću od ništavila do umišljenosti. Pa se tako Virtuala, koja bi mentalno zdravom čovjeku trebala biti sredstvo zabave, odnosno mjesto gdje pod normalnim uvjetima ostvaruje neke nove komunikacije, transformira u noćnu moru u kojoj love zombiji odnosno, konformisti narušenog ega. Malobrojni su oni kojima virtualne društvene strukture služe za zabavu odnosno, kojima te strukture pod normalnim uvjetima postaju mjesta novih komunikacija. Potpuno svjesna i društveno normalna osoba u tom okruženju ne prolazi odnosno, novovjeki neandertalci je silom pokušavaju spustiti na svoju primitivnu razinu.

Cijelu tu mrežu koriste i oni kojima je, bilo životno opredjeljenje bilo plaćeni status, cilj ili zadatak čitavo to umreženje držati nestabilnim, mentalno razbijačkim, politički nerazumljivim odnosno, društveno neprihvatljivim i tako, sve zajedno, na neki način držati pod svojevrsnom kontrolom. Jedan je to od načina kako upravljati ljudskom psihom, način u kom su slična ili ista mišljenja strogo neprihvatljiva, pogotovo ako su drugačija od onih koje ti manipulatori zastupaju. Pa se takvi pokušaji razbijaju, miniraju, brišu, u čemu se koriste fašistoidno-komunističke metode, stare doktrine uobličene u novo ruho.

Tipičan primjer gornje manipulacije je blog.hr. Medij je to koji sveukupno zvuči kao pokvareni mijeh na orguljama, iako postoje pojedine sekvence koje usamljeno zvuče ujednačeno. I zato u takvom okruženju oni uspješni postaju neprihvatljivi onom dijelu neuspješnih kojima negdje u glavi kopka onaj “alter ego” što im govori kako je njihov neuspjeh proizvod njihove konformnosti, dok im prvi “ego” odašilje sliku koju o sebi šalju u Virtualu.


No, vratimo se temi. Jeste li se zapitali zašto većina koja naporno i pošteno radi nikada ne uspije postići nešto konkretno u životu? A istovremeno, oni koji se baš i ne trude izgrade “kule i gradove”? Radi li se tu o pukoj sreći ili su možda rođeni pod “sretnom zvijezdom”? Jer ti sve čega se uhvate “pretvaraju u zlato”. Jeste li primijetili kako osoba koja je uspješna uvijek ponovo biva uspješnom, a kako vrijeme prolazi, biva sve uspješnijom? Jeste li primijetili kao neuspješnoj osobi ništa ne “polazi za rukom”, kako je zato sve nesretnija i nesretnija i kako nikad neće uspjeti ništa ostvariti?

Razlika između gornjih krajnosti (namjerno su karikirane) je u ciljevima. Ljudi s ciljevima uvijek uspijevaju, jer točno znaju kamo su se uputili. To je jedna jedina razlika, toliko jednostavna i bliska osobnosti, da je većina ljudi nikad ne može ni shvatiti niti uočiti. Zamislite brod s kapetanom i posadom koji zna gdje ide, jer ima jasan i određen cilj. Taj će brod u milijardu puta cilj promašiti samo jedanput, što će reći nikad. Totalna suprotnost je brod bez kapetana i posade. Upalite mu motore i pustite ga na pučinu. Uspije li uopće napustiti luku, brod će prije ili kasnije potonuti ili završiti na napuštenoj plaži kao olupina. Jednako će se dogoditi i s brodom koji ima kapetana i posadu koji se svojski trude da na brodu uspostave potpuni kaos (recimo primjer blog.hr-a). I taj će brod završiti u nigdje odnosno, prije ili kasnije završit će kao olupina iz prethodnog slučaja.

Na kraju ovog teksta, dopustite da vam otkrijem razlog zašto sam sve ovo napisao. Jal i zavist usmjeren je protiv uspješnih, usmjeren je protiv onih za koje nedvojbeno vidimo da su bolji od nas. Bolji su, jer su usmjereni na svoj cilj odnosno, ciljeve (nijedan čovjek u životu nema samo jedan cilj, već ima puno ciljeva). Njih pokreću ciljevi, dok nas pokreću reakcije bijesa kad vidimo da su oni uspjeli, umjesto da od njih nešto naučimo i to pokušamo primijeniti na sebi.

Što?

Sve je sažeto, pa imate li petlju, pokušajte to promijeniti na sebi umjesto da neuspješno pokušavate mijenjati druge, vrlo često zato što su uspješniji od vas.

1. Razmišljate o štednji, ali ne i o zarađivanju. Želite li uspjeti morate zarađivati i konstantno smišljati nove načine kako biste mogli zaraditi još. Želite li razmišljati poput uspješnih, prestanite se brinuti o novcu i usredotočite se na to kako ga zaraditi.

2. Ne ulažete, jer smatrate da je to nesigurno ili da za to niste sposobni. Jedan od najučinkovitijih načina zarade je ulaganje. Što to prije počnete činiti, to bolje. U prosjeku, uspješni ulažu najmanje 20 pa do 80 posto svojih prihoda. U što, pitate se vi? Tu pravila nema i svatko treba osmisliti svoj način i plan ulaganja.

3. Zadovoljni ste redovitom plaćom i povrh nje nemate ambicija. Prosječni ljudi žele da im plaća sjeda svakog x-tog u mjesecu, u određeno vrijeme. Uspješni ljudi znaju da se plaća odnosno, prihod temelji na rezultatima rada, a ne na redovnim primanjima, te da je samozapošljavanje najbrži put do uspjeha.

4. Živite iznad granica svojih mogućnosti. Puno ljudi živi iznad svojih mogućnosti za što uzimaju kredit. Tako nikada neće uspjeti. Nauče li živjeti u skladu sa svojim mogućnostima, uz primjenu ostalih principa, uspjet će. Zlatno je pravilo da kredit uzimaju oni kojima on zapravo i nije potreban. Oni su izračunali da će ulaganjem ostatka zarade što im ostane nakon plaćanja svih troškova uključujući tu i otplatu kredita, još više uvećati svoj uspjeh.

5. Ne slijedite svoje snove. Preduvjet uspjeha je voljeti ono što radite i loviti vlastite snove. Ljudi čine pogrešku loveći tuđe, a ne vlastite snove. Zašto je to tako? Tuđi san ih čini nezadovoljnima, pa misle da što mogu oni drugi, mogu i oni. No to nije tako. Treba pronaći vlastitu strast i spojiti je s poslom. Tako ćete biti i sretniji i uspješniji.

6. Držite se svoje sigurne zone. Primarni cilj srednje klase je fizički, psihološki i emocionalni komfor. Međutim, gotovo paradoksalno zvuči činjenica kako pripadati srednjoj klasi i nije neki uspjeh. Svako pametno društvo će se potruditi da svoju ekonomsku politiku usmjeri boljitku srednje klase, pa će tako taj “uspjeh“ s vremenom postići većina oslanjajući se na konformnost ne izlazeći izvan okvira vlastitog komfora. Želite li nešto više, želite li uspjeh, morate se naviknuti na neizvjesnost i nelagodu. I ne samo naviknuti. Morate se i naučiti s njima nositi. Povrh toga, kako bi postigli više, morate iskoračiti daleko izvan sigurne zone i morate riskirati.

7. Nemate ciljeve. Bitno je imati jasan i konkretan cilj i plan kako ga postići. I uz to je potreban fokus, hrabrost, znanje i puno truda kako bi to postigli i postali uspješni.

8. Prvo plaćate druge, a onda plaćate sebe. Nitko ne može uspjeti sam. Za uspjeh mu treba podrška i pomoć drugih. Međutim, želite li uspjeti, morate naučiti na prvo mjesto staviti sebe. Koliko god naizgled nepošteno zvuči, prvo morate namiriti sebe, a tek onda druge. Ipak, ne zavaravajte se, morate paziti da na vrijeme namirite one druge, jer inače neće biti ništa od uspjeha. A da bi to sve mogli, trebate se znate organizirati i jako paziti da sve terminski teče onako kako ste planirali. Također, to znači i da od prihoda automatski odvajate minimalno20% zarade (može i više, ali ne previše, jer i sebi morate nešto odmah priuštiti) koja će izravno ići u neku vrstu štednje. Štedjeti se može u novcu, ali i u nekretninama u koje ćete uložiti zarađeni novac.

9. Mislite da je uspješnost izvan vašeg dosega. Sami sebi trebate postaviti velika očekivanja. Morate vjerovati u sebe, jer će samo tako drugi vjerovati u vas.






Post je objavljen 06.08.2017. u 21:42 sati.