Kad napokon tragaš na pravom mjestu. Duboko u jezeru, iza svih zavjesa.
Govorila sam ovih dana da želim pobjeći sama od sebe, iz svoje kože, što dalje.
Pomalo zbog okolnosti u kojima sam mislila da sam zapela, pomalo zbog onoga što sam i sama složila...mala drama sa dvoje ljudi koje sam možda voljela...i prilično zamjerila sebi.
Par savjeta prijatelja koji su me usmjerili i jedna knjiga; Nova zemlja od Echarta Tolle-a i napokon je sjelo.
Ima to neko "mjesto" u nama koje je sigurno i sretno i koje zaista "postoji" ispod strahova i drama i svega onoga što stvori um i naša panika. I jedino je istinito. Potraga je trajala i trajat će...možda sam ponekad i nalazila sve to, pa opet puštala da neki valovi na površini vode igru. Možda sam se i bojala dubine (čak i doslovno)...baš zato.
Možda baš kad ti se čini da si najdalje od svega što si želio...pronađeš djeliće biti. I pustiš taj nesretni strah i dramu. Sjetiš se da nekoga "osjećaš" drugačije i bolje od drugih. Da su spletovi ludih okolnosti i sva drama, penjanja i padovi bili tu da te nauče.
I još ćeš učiti i sve je u redu, jer put ne može biti krivi.
Ono što vjerojatno svo vrijeme ispod površine znamo, samo zaboravljamo. I oduševimo se kad to ponovo sretnemo ili otkrijemo.
Post je objavljen 05.08.2017. u 11:51 sati.