moj tata je u vojno-redasrtvenoj operaciji nazvanoj Oluja bio jedan od zapovijednika.
bila je to taktički i strateški pomno, te relativno dugo, u tajnosti planirana akcija. kako je on znao puno ranije kada će se i na koji način odvijati, tako je, negdje oko početka srpnja tražio tjedan dana slobodno i isplanirao savršeno ferije za mamu i nas tri sestrice u prekrasnoj kamenoj kućici u samom centru Brela.
tek poslije mi se povjerio kako je to jako želio nam priuštiti kao obiteljsko putovanje, jer nije bio siguran kako će sve skupa završiti i da li ćemo se ikad više vidjeti.
ne mogu si zamisliti kakve je sve to amplitude osjećaja morao proživljavati, sam u tišini i praviti se kako je sve u najboljem redu.
Teica, koja je sada na praksi u Japanu u jednom od najboljih laboratorija na svijetu koji proizvodi inovativne materijale za razvoj novih tehnologija, tada je imala nepune tri godine.
putovali smo prastarom Bubom, navečer, starom cestom oko četrnaest i više sati, jer nam je negdje ispred Šibenika pukla kuplung sajla usred noći koju smo tek ujutro mogli zamijeniti.
mama, tada još u nelošem stanju, onom kojeg njeni doktori nazivaju " pod kontrolom ", dobila je slom živaca kada nam je već prilično stara i umorna iznajmlivačica otkazala kuhanje obroka, jer mi smo bili prijatelji njene kćeri, a ona sama više nije imala snagee za sve goste koje je morala namiriti.
kako mi je bilo žao tate, iako nisam točno znala kaj se sprema, naslučivala sam intuitivno kako mu nije lako, a i nisam željela da se svađaju na idealnom odmoru iz snova koji nam je organizirao, ponudila sam se kako ću ja kuhati, a mama neka ide s curama na plažu. tako smo tata i ja svaki dan odlazili u nabavku špeceraja do Makarske, družili se i provodili puno vremena zajedno.
bilo mi je to jedno od najljepših ljetovanja koje smo proveli zajedno.
tata nije štedio na ničemu, pa mi je kupio i klompe koje su mi se sviđale, iako mi je predložio da radije uzmem neke sandale. vodio nas je u restorane i izlete brodićem. cure su pojele sladoleda taj tjedan kolko nisu inače tokom cijelog ljeta. ispunjavao nam je sve želje, čak nas je, mene i Lanu vodio u neki novootvoreni klub i bio tamo s nama diskretno sjedeći u separeu, dok smo mi plesale, smijale se i bile sretne.
sreća, to je jedino što sam željela upiti u sebe kroz sve pore da mi zauvijek kola venama i pokreće me.
kad smo se vratili doma više ga nismo vidjeli. otišao je na teren i vratio se potpuno drugačiji.
sijed, mršav, žut u prevelikoj uniformi sjedio je u kuhinji u mraku i pušio četvrtu kutiju cigareta.
- ne možeš spavati? - pitala sam ga u prolazu dok sam se vraćala s wc-a
- ne mogu. ništa više ne mogu. nema smisla, Vanjica. - rekao mi je odsutno gledajući negdje u daljinu.
- kako misliš nema smisla? pa, vratio si se, tata, živ si i zdrav. napravili ste kaj ste htjeli, kaj ne? oslobodili ste zemlju. rat će završiti, sad će bit mir, napokon, a ti možeš ostati raditi tamo. -
- skinut ću se iz vojske. odlučio sam. nije to za mene. -
- kako nije za tebe, pa ti si im pomogao to sve organizirati, bio si važna karika. - pokušala sam mu dignuti moral.
- upravo zato se i moram skinuti. ne želiš znati kaj sam sve vidio. moji dečki zamjerili su mi jer im nisam dozvolio da to rade meni pred očima. ja ne želim biti dio toga. to nisam ja. nikad nisam ni želio. bio je to samo slučajan splet okolnosti. -
- nema veze, tata, ti si sposoban, puno toga znaš, ti buš se snašel gdi god odeš. bilo bu posla za tebe, ako se želiš maknuti iz vojske ja te podržavam, samo, kaj ti nije žao svog tog uloženog truda. -
- miško, ja nisam išao zbog toga, išao sam zbog vas, samo zbog vas, sve kaj sam radio u životu bilo je za vašu dobrobit, nisam vas izostavio iz nijedne odluke. ne želim ništa, samo želim da vama bude dobro. -
- hoće nam sada biti dobro, tata? -
- hoće, vjerujem da hoće, za nekih deset godina trebalo bi nam svima biti puno bolje. -
napravio je kako je i rekao, skinuo je uniformu, odrekao se stana, položaja i dobro plaćenog posla u vojsci, nakon čega je dugo tražio posao, radio kao dostavljać pizza i bio zaštitar, u najboljim godinama života.
od toga je prošlo više od dvadeset godina.
nekolicini je dobro.
svima baš i nije.
danas jedino o čemu brinem je budućnost mog djeteta.
iako imam neke ideje na čemu bi se mogla temeljiti, planirati i ostvariti bolja budućnost za sve u ovoj zemlji, ne vidim nikoga tko bi ih mogao sprovesti u djelo. vidim samo pljačku, palež, korupciju, nepotizam, rođakizam, debilizam, spoj neizmjerne bahatosti bez pokrića, nekulture, netolerancije, nekompetencije i zatiranja svega što vrijedi.
tko još nije, želi otići.
našoj Teici već su ponudili da se kandidira za posao u jednoj od njihovih podružnica. još jedan mladi stručnjak koji će raditi za nekog drugog. dijete rođeno u tom prokletom sranju vidjelo je kako ga stranac više cijeni i poštuje mora tražiti sreću negdje drugdje.
ovdje može vidjeti samo naopake zastave i naopake ljude.
kad malo bolje razmislim, na ovim je prostorima oduvijek netko zgrtao previše za sebe na račun tuđe nesreće. jedan je židov posudio jednoj samohranoj majci kredit za gradnju kućice, pa kad je vidio što mu sprema tražio je povrat novaca, a ta je žena bankrotirala i ostala s malom bebom bez krova nad glavom. onda je netko drugi došao u njegovu kuću i bacio njegovu djecu u vlak bez povratka, ali je zadržao svu njegovu imovinu. nakon nekog vremena i njega ne netko poslao na put u nepoznato s pravom da raspolaže i svime što nije njegovo pod izlikom da je sve društveno. kada se i ta ideja raspala, opet je netko ostao bez svoje obiteljske kuće koju je gradio svih tih sretnih godina inflacija, devalvacija i improvizacija, jer se nije želio učlaniti u vladajuću stranku, te se trudio pošteno raditi svoj posao, što se kosilo sa načelima onih na čelu koju su željeli da i njima pripadne nešto od te imovine koja nije ničija, onda je jedan čovjek kupio cijelu zemlju, jer mu je sistem to omogućio, njegov prijatelj je uspio upropastiti tvornicu koja je solidno poslovala, a njihov rođak je sjeo u fotelju koja nije njegova, al je jako udobna. za to vrijeme netko drugi je izgubio mukotrpnu i dugotrajnu bitku za stan koji je naslijedio od preminulih roditelja, jer je nečiji nećak bacio oko na njega, a sam nije imao dovoljno da podmaže pravosudni sustav, taman prije stupanja na snagu spasilačko zakona o zaštiti jedine nekretnine, a sve to dok jedan drugi krade na očigled sviju narod iz njegovog kraja kojim je popunio prazna mjesta onih koji su pobjegli iz rodnog grada na sve to blagonaklono promatra sve dok i njemu baca mrvice tog kolača kojeg nije ni pekao ni mijesio, al njegova snaha možda je oblizivala prste iz tegle pekmeza kojim je premazan. u Londonu se sasvim pristojno može živjeti od proizvodnje domaćih pekmeza rađenih po recepturi naših baka.
sve dok se ta karma ne pročisti, nema ovdje sreće.
za nas koji putar više volimo namazati na kruh.
jer, ko na tuđoj nesreći svoju sreću gradi nikada neće moći biti istinski sretan.
Post je objavljen 04.08.2017. u 20:16 sati.