Naš početak veze... studirao sam u Zagrebu i odlučio se prebaciti na fakultet u Split jer sam planirao započeti svoj posao uz studij. Netom prije odlaska u Split na društvenoj mreži upoznam jednu jako simpatičnu damu. Dogovorimo dejt i sve prođe super, čak i bolje nego šta sam zamislio. Nastavili smo druženje, odlazili na kave, Itd. Jedan dan sasvim neplanirano završimo kod nje doma. U njenoj prisutnosti sam se osjećao super, nije bilo neugodne tišine, nije me bilo sram nešto reci, napraviti. Oko svega bi brzo našli zajednički jezik. Osjetio sam da je to TO iako nisam htio započinjati ništa ozbiljno zbog situacije u kojoj sam se nalazio. Igrom slučaja ona je otišla na godišnji na otok na kojem živim. vidjelo se da oboje želimo nešto vise i ja sam je pitao da li može izdržati vezu na daljinu posto sam znao kako takva veza izgleda jer sam i sam nekada bio u istoj. Rekla je da može i složila se da pokušamo. Prva godina je bila jako teška jer nismo mogli često biti zajedno posto sam započinjao vlastiti posao i morao biti prisutan u mjestu gdje ga započinjem tako da smo se viđali jedan tjedan u mjesecu ili rjeđe. Ono šta me tada smetalo s njene strane je To šta je stalno započinjala svađe zbog toga šta je mislila kako se cujem ili nalazim s bivšom s kojom sam prekinuo prije tri godine i koja ima muza i djecu iako nije imala nikakav povod za to. Te svađe su trajale skoro godinu dana i pitao sam se šta mi to treba u životu ali sam prešao preko toga i došao k njoj u Zagreb na tjedan dana. Međutim, svađe su se zbog istog razloga nastavile i dok sam bio u njenom stanu ponovo se registriran na jednu od društvenih mreža iz razloga šta sam htio prekinuti tu agoniju jer me se optuživalo bez razloga. Ipak nakon par dana dopisivanja sam odlučio pružiti šansu jer sam se uz nju osjećao super unatoč svim svađama. Međutim ona je nekako ušla na moj profil i vidjela šta sam pisao. Povrijedilo ju je ali je nekako prešla preko toga iako joj nisam rekao razlog zašto sam to učinio. Da napomenem... prije nego sam je upoznao bio sam registriran na dvije takve mreže jer sam ubijao vrijeme u noćnim satima posto nisam bas previše izlazio, a to će biti bitno u nastavku teksta. Uglavnom, veza nam je krenula na bolje, ljubav je cvala i sve je bilo super. Jedan dan se sjetim kako mi je još uvijek otvoren profil na toj drugoj društvenoj mreži i to profil pun mojih slika. Nisam htio da to netko njoj poznat vidi i da imam problema, pa sam se ulogirao da izbrišem profil i igrom slučaja bas je taj tren njena prijateljica bila online i vidjela. Cura je na to poludila i počela prigovarati da opet istu stvar radim iako mi ni na kraj pameti nije bilo dopisivati se već samo obrisati profil. Teškom mukom sam joj objasnio cijelu situaciju koju je prihvatila iako sam u sebi znao da nije bas. I, veza se nastavi dalje u super smjeru. Zavolio sam je bas iskreno, veću ljubav prema nikome nisam osjetio. Posto je ona tada već radila, a ja započinjao svoj biznis morala je djelomično financijski gurati jer ja nisam bio u mogućnosti dati vise nego šta sam mogao. To joj nije bio problem, bar je tako izgledalo. Nakon dvije godine napokon pokrenem posao pun elana i samopouzdanja. Posto je to sezonski posao i ne bi se vidjeli po 6 mjeseci rekla je kako ne želi da zimi u Zagrebu radim jer želi provesti vrijeme samnom. Pristao sam na to iako mi je to stvaralo nelagodu i bacalo me u depresiju jer sam po cijele dane bio doma dok je ona radila. Čovjek se na taj način osjeća beskorisno ali ok. Počne druga sezona mog posla i odmah se na početku jave problemi. Problemi sa partnerom s kojim sam otvorio biznis, problemi sa personalom, problemi s bliskim osobama iz obitelji koji su mi pomogli da ostvarim svoju želju i na kraju me sabotirali u poslu i na kraju problemi u obitelji koja nije imala razumijevanja za moje probleme kada bi im priča već bi odmah priču prebacili na svoje probleme. Osjećao sam se jadno i bespomoćno. Odjednom sto problem u isto vrijeme koji nisu bili rješivi isti tren. Nisam se imao kome povjeriti osim svojoj curi. Slušala me, savjetovala, gurala da prebrodio i znao sam da joj je dve to teško slušati. Ne zato šta joj je bilo tlaka već zato šta joj je bilo zao šta mi se sve to događa. Voljela me, voljela me svim srcem. Taman sam je tada i zaručio. U to isto vrijeme je imala neke zdravstvene probleme i otišla doktoru. Trebala je na test za rak. Kada sam to cuo svijet mi se srušio. Na sve moje probleme još i to. Doslovno sam puknuo, doživio živčani slom. Nisam imao kome reci sve to, nju zbog tih zdravstvenih problema vise nisam htio zamarati svojima, u tom trenu nisam vidio izlaz iz svega, jednostavno nisam. Samo sam htio nekome istresti sve šta me muci, nekome tko me ne poznaje, nekome tko bi me saslušao bez obaveze. I tako se ponovo registriram na jednu od mreža i sretnem neku curu koja se predstavi kao psiholog koji radi u policiji. Rekoh... super, bas mi to treba. Nisam joj isprva rekao da imam curu jer sam mislio da će prekinuti kontakt ali sam tokom price rekao. Istresem ja sve svoje i ona kaže da joj se javim kad god mi bude trebalo. Javio sam se još par puta da si olakšam teške trenutke i ostanemo nekako u kontaktu onako prijateljski. Iskreno, nisam joj nikada izjavljivao ljubav, pokazivao emocije prema njoj, apsolutno ništa. I nakon 3 tjedna povremenog kontakta prekinem svaki kontakt s njom. Da li se ta cura uvrijedila, zaljubila iako ne znam kako je mogla, kontaktira moju curu i kaže joj da se dopisujem s drugim curama na netu i da pripazi na svog muskarca. Cura mi je doživjela živčani slom. Cijela ta situacija ju je pogodila maximalno. Isti tren sam došao u Zagreb da joj sve objasnim i da izgladimo stvar. Jesmo nekako ali... sad se već javila velika sumnja nakon svih prethodnih događaja koji su eto pola-pola bili slučajni i nisu. Ja iskreno priznajem da sam pogriješio, kajem se šta sam je s tim povrijedio. Ali da sam u tom trenu mogao racionalno razmisljati, a nisam, vjerojatno bi reagirao drugačije na sve moje probleme. Nakon te glupave sezone sam došao kod nje u ZG i živjeli skupa cijelu jesen i zimu. Zaposlio sam se da se eto malo bolje osjećam. Nekako je sve izgledalo super dok nisam prestao raditi zbog nedostatka poslova te firme za koju sam radio. Posto su svi ti moji problemi koje sam imao tokom ljetne sezone ostali neriješeni većinom zbog nekih drugih ljudi, a i mene pao sam u neku depresiju. Nije mi se dalo oprati sude, srediti kuću prije nego se cura vrati s posla već bi to radio kada bi ona bila kući. To ju je živciralo, počeli smo se često svađati. Ona je u jednom trenutku htjela da se ozenimo i počnemo raditi na djetetu. Išli smo na pretrage na kojima sam saznao da imam slabe plivače. To me još vise dotuklo jer sam stvarno htio dijete s njom. Bas sam imao totalno lošu godinu. Planirali smo po prstenje u Sarajevo. Međutim, ja nisam htio uci u brak nesretan i pun svojih problema. Nekako sam odgađao te njene želje jer sam mislio da ću riješiti ono šta me muci i Šakom uci u brak sretan kakav bi i trebao biti. Vidio sam joj u ocima da nešto ne štima, da nije zadovoljna ali nisam ništa pitao. Ona bi onako usput, živčana i visokim tonom natuknula šta joj smeta ali ja kao da nisam htio cuti, a i druga stvar je šta samnom taj živčani način rješavanja problema ne funkcionira. Planirali smo i kupili stan, Tj. ona ga je kupila. Planirali kako ga srediti, kupovali stvari za oboje, Itd. U trenucima je djelovalo sve ok. I došao je trenutak kada sam ponovo trebao otići na sezonu. Dogovorili smo se kako ću to ljeto češće dolaziti jer veza sa 6 mjeseci razdvojenosti nema smisla. Krenuli smo na kolodvor, ona je gurala jedan od mojih kofera i kada smo došli do stepenica uzeo sam ga i ponio. Na vrhu prilikom spuštanja kofer mi je kliznuo iz ruke i otkotrljao se. Ona je mislila da sam ga namjerno gurnuo iz ne znam kojeg razloga, počela zivcaniti, okretati ocima. Meni je taj tren svega bilo dosta. Dosta svađa, napetosti i svašta nešto. Uzeo sam kofer i bez pozdrava otišao. Bilo mi je krivo, grizao sam se cijelim putem. Čim sam došao u Split sam je nazvao da se ispričam, kažem kako mi je zao i kako mi je put zbog toga bio grozan. Rekla je da je i njoj bilo grozno cijelo vrijeme na poslu. Sredili smo stvar i dogovorili se da se nećemo cuti neko vrijeme. Jednostavno da se odmorimo od svih napetosti. Javim joj se za par dana i ponovo kaže da joj treba vremena. Javim se opet jer od nje ni glasa i onda poludi. Da šta je ne mogu pustiti na miru, ovo, ono. I nakon 2 tjedna vidim da je maknula moje fotografije s fejsa, zaruke, Itd. Nazovem je i pitam "zar je gotovo" i kaže da je. Pitam razloge, a ona će "raznorazni". Nisam to htio prihvatiti i bio sam uporan sa pozivima nakon par dana. Kaže da treba mir, da se želi srediti i da za to vrijeme očekuje da se i ja sredim. Ok, to razumijem ali već je prošlo 3 mjeseca da nije nazvala niti poslala poruku osim kad se ja javim, a kad joj se javim stalno se žali kako joj ne dozvoljavam mir, kako joj ne dopuštam da se sredi, kako ne zna šta želi, Itd. Ali u svakom razgovoru ostavlja situaciju otvorenom za pomirenje. Sad ja vise ništa ne razumijem, zašto ti treba toliko dugo. Ako me voliš i ako želiš dalje onda je sve jasno i jednostavno ali ipak nije jer ja još uvijek ne znam na cemu sam. Kazes neka bude gotovo, kako nije fer da te čekam. Ali... ja tebe hocu čekati jer te volim, hocu da sve sredimo, znam šta hocu u životu i koga, pa makar i dzaba čekao. I ako bude negativno nosit ću se sa svojom odlukom kako god znam jer drugu ne želim i radije ću biti sam. Da si bar mogla razgovarati samnom, a ne mi poslati mail sa svim šta te muci dok sam još živio s tobom u Zagrebu. To ne razumijem. Stvarno ne znaš koliko ti mogu dati. Ja ću se ipak nadati iako mi svi govore da nema smisla. Uporan sam i upornost mi se uvijek isplatila. Ovaj put možda neće ali jbg, bar ću znati da sam dao sve od sebe
Post je objavljen 03.08.2017. u 05:02 sati.