Bilo kako bilo,glazba nas sve povezuje u neki čudan krug gdje bez riječi znamo i pitanja i odgovore.
Volim takve situacije .
Kad u snenom zagrljaju uz miris prirode ,
Lagani povjetarac dirka pramen kose na licu
A u kutu teku lagani stihovi i opojno ljuljkaju stvarnost.
Zaborav bitnog i nebitnog,postojanje trena...
Opijanje maštom
Izluđivanje dodirima,
Buđenje i snivanje odjednom.
Ludost i pomračenje uma
Istovremeno
A svjesnost ne može biti jača.
Nema zidova
Niti bilo kakvih prepreka
Samo dodir i šutnja.
Možda gdjekoji
Prigušeni uzdah nalik na jecaj!
Tren se pretvara u beskonačnost.
I traje,traje...
Pa prestane...
Sve nestaje i vraća se.
U obamrlim tijelima muk.
Stvarnost budi tren.
On nestaje...
A želja za njim
Tjera nas u novi dan
Dok podsvjesno žudimo za reprizom
Oči se cakle,osmjeh na licu
Pjesma na usnama...
Želja u grudima
Svjesno sanja novi tren....