Dižemo se iz praha poput Zombija
koračamo prostranstvima ovog ludila
želeći izbjeći smrt, klanjajući se mrtvima
učinivši ih vječnima, dok hijene razdiru našu dušu,
pojeći se krvotokom naših života
proganjajući nas u našoj lakovjernosti,
ne bi li nasjeli na njihove laži.
Hodamo poput živih mrtvaca,
hraneći se riječima laskavaca.
tobožnjih…dobronamjernika
koji žele sebi učiniti moćnijim,
gazeći po nama kao robovima,
ne bi li nam iscijedili posljednju kap krv
i koja nas održava na životu.
Truju nas godinama, postali smo obamrli
u svojim mučninama i tako godinama…
usadili u nas paralizu kod zdravih udova
od koje bolujemo zbog naše nepokretljivosti i
ispijanja mozgova postali Zombiji
jednog tužnog vremena.
„To što sam samo obična žena, puna čuđenja, sa naramkom godina na leđima, sa mladenačkim duhom i srcem koje nikada ne stari.
Svjesna sebe i proživljenog života, stavljajući na papir krunu svog življenja,ostavljajući u nasljeđe splet ljubavi, sreće i tuge koje dočekala uskrsnuće duše jednog vremena“