Di su oni dani kada se na pijacu preko puta kuće od Marcovki prodavale angurje. Danju i noćon judi su bili spremni ponudit svoje angurje. Spali su ispod banka i cuvali angurje. Svejedno smo ih znali prevarit. Di je danaska pijaca u Pag? Danas su tamo pusti kafići. To su bila mista pregovora a ne ispijanja pustih pića. Vi se odlucite ca je bilo boje.
I tako dok bi jedan sa njima pregovara oko cijene angurje i nogamin riva angurju, drugi je u popovu ulicu ceka da se angurja dotace da gazda ni bi ni svijestan kako je osta bez angurje.
Bila su to lipa vremena, puna smiha. Peca Šanković je bi glavni pregovarač, ja bi ceka angurju i na kraj bi još pasali pored njih sa ton iston angurjon. Kako je kuća od tete imala gušternu, angurju bismo stavili u mrižu i pustili je da se hladi u hladnu izvorsku vodu. Ni jedan frižider na svitu ni moga tako ohladit i osvježit angurju.
Angurja, književno lubenica (lat. Citrullus lanatus) pripada porodici bundeva, jednogodišnja je biljka raširena općenito u teplijim krajevima. Zato su naši Ravni kotari raj za angurje, samo da je vode, jer angurja oće puno vode.
Danaska ćeš na pijacu ili po trgovačkin centrima nać angurje iz Grčke, Italje, iz Metkovića pa čak san vidi iz Slavonije, ali angurje iz Benkovca, Sopota, Nadina više ne moreš nać, baren ne u Pag. Judi su znali po mirisu prepoznat pravu angurju ili tuć po njoj, pa kako bi odzvanjala tako je davala šinjal dali je dobra, neki su je znali i pretisnut na kraji, ako je pucala i to je značilo da je dobra. Ovi pervi ki san spomenu su van znali otvorit barkunić na angurju da vidiš ako je i koliko zrela angurja. Dali bi ti kušat i reć: - «slatka je kao šećer,prava domaća».
Angurja je krajica voća za litnje vrime. Ništa covika ne može osvježit kako lipo rashlajena angurja. Sve moguće delicije se spravjaju od angurje u litnjim vrimenima.
Pijaca je bila naš svit. Ne volim ovi suvremeni marketi sa voćen koda ga je ki nacrta, više mi je drag onaj šušur stare pijace, pogotovo pod vedrin litnjin nebon.
Post je objavljen 21.07.2017. u 14:30 sati.