Neke druge pripizdine

Marketing

Jučer je bilo mjesec dana od našeg izleta na danski otok Falster a ja tek danas stižem o tome pisati.
Razloga je više.
Prvi je mali šefovski gnom, koji čovjeka (ženu) lijepo zna utješiti i prije godišnjega motivirati riječima : Ne brinite se i ne radite si nepotreban stres; sad završite projekt za München a nakon godišnjega ćete sredjivati gradjevinsku dozvolu za drugi objekt.
Ma super.
Podsjetio me na muža kad na punu košaru veša kojeg mrzim peglati (sve kućanske poslove volim obaviti osim peglanja) reče : Pa ne moraš sada to raditi, peglaj sutra!
Koja utjeha.
Drugi je razlog vrućina.
Baš ovoga trenutka, uz sada već dvadeset i četiri stupnja, nakon zalijevanja cvijeća na balkonu koje jedva diše, razmišljam kako i čime zadaviti prvog novopečenog (blogera) gastarbajtera koji na blogu ili u intervjuu Jutarnjem (ne znam što je novinama tako fascinantno na tim gastarbajterskim pričama) počne srati o ljetu u dugim rukavima, o tome kako nikada nema sunca i stalno pada kiša. Pitaj moje hortenzije koliko je kiše palo u zadnja dva mjeseca?!
A kad ga/ju zadavim (još razmišljam o metodama, možda šlauhom za zalijevanje?) onda ću u miru istražnog zatvora razmišljati o riječima rahmetli babe Afita u rijetkim trenucima kad ovome nije bilo vruće za popizdit : Sine, veli, samo ti pusti klimu neka radi!

Htjela sam ja pisati u subotu, štoviše, sve sam slike još prošli tjedan pripremila hladeći se jedne večeri na balkonu u deset navečer.
Ali onda mi je odjednom, ničim izazvan natekao i poplavio prst.
Napuhnuo se toliko da nisam mogla nikako izvaditi prsten.
Sve sam probala.
Led.
Sapun.
Na kraju sam morala na hitnu.
Pa saznamo kako nema više hitne u obližnjem mjestu na koju smo išli jednom prije tri godine kad me mučila astma.
Pa zovemo 116 117, to je kao neki broj koji nazvati kad ti treba liječnik ali nisi baš slučaj za 112.
Nitko se ne javlja.
Kako tipično.
Na internetu nalazimo adresu.
Ljubazno me primaju.
Nije ništa strašno, pukla je neka žilica u prstu, vjerojatno od vrućine, pokušati će skinuti prsten bez rezanja.
Ionako nemaju škare za rezanje, dobile su noge, kaže liječnik, no misli da će i ovako ići.
Stavljaju mi ledene obloge.
Pa još jednom.
I još jednom.
Sad mi je prst poplavio od hladnoće.
Nakon skoro tri sata potezanja prsta gore dolje zaključuju da sad mogu ili ići doma i pratiti kako će se stvar dalje razvijati, pa ako natekne jače (a navečer obično bude tako), moram na kirurgiju da mi skinu prsten ili mogu direktno na kirurgiju, što na kraju činim.
Deset minuta kasnije (od toga osam potošenih na vožnju do tamo) zovu me unutra i počinju opet o tome kako će pokušati prsten izvaditi sa što manje prouzročene štete i kako ga mogu dati popraviti kod zlatara.
Kažem im da prst puno više trebam od prstena, na što konačno slijedi oslobadjaći "klik".

A sada malo o Danskoj i našem putu tamo, koji isto tako nije prošao bez peripetija.

Svo vrijeme godišnjeg nismo pratili vijesti.
I onda ko za vraga u srijedu navečer moja bolja polovica ode "samo malo škicnuti na teletext" (on je valjda jedini koji još čita teletext i samo zbog njega ga još imaju), kad na prvoj strani : Prijetnja bombom kod Scandilinesa, cijeli dan nisu vozili trajekti, sad se stanje polako normalizira, nakon što je policija pretražila svaki kutak (baš me zanima kako to mogu tvrditi).
A mi jednim od tih trajekata putujemo u petak.
Htjela sam odmah stornirati karte ali me bolja polovica uvjerila da se od nečega mora umrijeti, pa sad, ako je to bomba na trajektu boli nas kurac, barem ćemo odletit u zrak brzo i efikasno.
Onda sam se sjetila šefa koji me s košarom punom veša čeka da se vratim, pa mi se bomba učinila poput laganog povjetarca i odlučujemo otići pa kud puklo da puklo.
Ako pukne.

I tako krećemo preko mora, ipak s malo čudnim osjećajem u želucu.

Razmišljam o klišejima holivudskih filmova katastrofe.

Nema obitelji sa znatiželjnom djecom, to je dobro, u filmovima tog žanra uvijek je neka dosadna pjegava dječurlija, koja maltretira posadu i želi sve znati o brodu, kako bi kasnije mogla spasiti desetak onih koji će preživjeti.

Nema svećenika ni časnih, imama, rabina, Dalaj Lame, pa čak ni Brune Šimleše. I to je dobro. Kad ih vidiš da ulaze na brod, bježi glavom bez obzira, još ni jedan nije nepotonuo na koji su oni stupili nogom u prvih par minuta filma.

Samo neke stare babe uslikavaju se po palubi.

Lijepo je biti na moru ali još je ljepše dočepati se kopna.
I već smo u Maryelistu, jednom od najpoznatijih ljetovališta na otoku,

sa najvećim drvenim trgom ikad vidjenim

,
drvenim kućicama koje se nude na prodaju,

uredjenim minigolfom

i robinzonskom plažom

Simpatično mjestašce u kojem se baš i nema što raditi osim popiti dvije točene cole za 11 eura i odjebati.
Prije toga raspitujemo se o cijenama kuća za iznajmljivanje jer je zgodno ovdje biti smješten pa raditi izlete po cijeloj Danskoj. Kopenhagen je udaljen nekih 160 km (nije nam se dalo voziti tamo i nazad i loviti trajekt za povratak), do drugih otoka se takodjer brzo dodje. Sve kuće imaju saunu i whirlpool, a one malo skuplje i bazen.
Cijene su negdje izmedju 4000 i 7000 kruna za deset dana, što i nije nešto, kad pogledam kakve šupe kod nas nude kao apartmane na moru po istim cijenama.

Krećemo dalje na sjever prema Nykobingu.
Jednom od; ima ih naime nekoliko u cijeloj Danskoj.
Na slikama je gradić izgledao solidno, zanima nas kako je u reali.

Prvi dojam je ništa posebno.