...saga o drvetu se nastavlja...
Borim se između osjećaja krivnje jer pokušavam ubiti drvo pa bar u mislima i svojih prava na normalan zivot u stanu koji sam krvlju otplatila i na svom parkingu koji je sastavni dio stana.
To sam se veče malo primirila šećerom...
No sutradan sam se ustala sa košmarom u glavi.
Jednostavno NISAM MOGLA PUSTITI.
Jedan od mojih konstantnih problema jedna jako loša navika, karakteristika, značajka, nazovimo to kako god, koje se pokušavam riještit ali mi i ne ide baš.
Kad je neki problem, neka gadna stvar...ja to vrtim i vrtim po glavi, prežvakujem pa opet vrtim i vrtim...
Ima li neke koristi od toga?
Pa i ne baš, osim ako mi je cilj osjećati se loše...a to si ne želim, bar ne svjesno...no da, i dalje me to mučilo...
Taj sam dan otišla opet do pošte...
Dobila sam još jednu preporuku.
Kako mi je u toku prikupljanje dokumentacije za jedan projekt na kome radim već mjesecima za svoju firmu (pominjala sam), mislila sam da je preporuka vezana uz taj predmet...
Kad ono...
"Netko je prebrzo vozio" rekao je djelatnik na šalteru pošte predavajući mi svijetlo plavu omotnicu, sa širokim osmjehom na licu.
Pogledala sam ga upitno podižući obrvu.
Nije mi bilo jasno.
Niti svijetlo plava koverta niti jebeno cerenje na njegovom licu.
"A da?" odvratila sam pogledavši ga ispod podignute obrve.
Osmjeh mu je odlepršao s face.
Kad sam izašla van i otvorila omotnicu imala sam što i vidjeti...nekada u drugom mjesecu sam prebrzo vozila i snimili su me...uspjela sam krajičkom oka dohvatiti i cifru 1000,00 kuna...
Imala sam osjećaj da se sve nekako počelo strovaljivati na mene..kao da se lavina loših stvari stručila se na mene i ja ne mogu disati...
Porezna 2000,00, jebeno drvo...prebrza vožnja....
Onaj se košmar u glavi još pojačavao...
Pritiskao mi glavu sa svih strana i osjećala sam se ovaj puta doslovce kao da mi je glava tempirana bomba koja če svakog trena eksplodirati...
Bila sam u pravu...erupcija saaaammmooooo što nije!
Vratila sam se kući a u glavi mi je bubnjalo i dalje.
Pokušavajući se smiriti, izvela sam Einya u šetnju. Mislila sam da će me šetnja po zelenilu bar zericu smiriti.
Nije.
Buka u glavi je bila prevelika.
Velike cifre i samovolja susjeda.
Kombinacije kako ubiti drvo....mučki benzinom ili posuditi sjekiru pa ga sasjeći...
Posuditi motorku i upaliti ju u pola bijela dana?
Čekati da mi se približi neko od susjeda pa nasrnuti i na njih?
Bilo mi je svega DOSTA.
HOĆU SVOJ MIR!!!!
DOSTA JE DOSTA!!!!!
Vratili smo se iz šetnje.
Parkirali smo opet podosta daleko od zgrade i krenuli kući.
DOSTA JE!!! i dalje je odzvanjalo u glavi.
Nisam se mogla smiriti, nisam mogla pustiti..
Ugledala sam susjedu iz prizemlja.
Pozdravila sam ju i upitala "I, šta će na kraju biti s tim drvetom?"
"Paaaa, ostavit će ga da dalje raste" rekla je
"Zašto?" upitala sam
"Pa tako su rekli Boško i Lada" odvratila je navodeći susjede sa drugog kata koji su posadili drvo.
"A znači, oni o tome odlučuju? Ja nemam nikakvo pravo glasa? Ne bi li bilo malo u redu da ja odahnem? Da ne moram stalno lišće čupati ispod poklopca, čistiti parking, strugati govna s auta, tjerati ptice da se ne gnjezde? Ne sjećaš se prošle godine da sam ih pokušavala otjerati bacanjem kamenčića u zrak? Dođem sama sebi ko luđakinja brate mili!"
Ona je samo sljegnula ramenima i rekla "A znam, ali..."
Odmarširala sam u zgradu i popela se na drugi kat.
Pozvonila sam na vrata i vrata mi je otvorila Lada.
Erupcija je krenula...
Meni je jednostavno izgorio jedan od prekidača i sve se raspojebalo u glavi....
Pitanja da koji sam ja to ispljuvak da me može zajebavati tko kad i kako god hoće i pizde materine ostale su jednostavno izazvala luđači ispad
Krenula sam što kažu oštro i na prvu...
Ravno u glavu..
I nisam birala riječi.
Danas mi nije baš drago zbog toga, al šta je napravljeno je napravljeno.
"Dobro Lada, čujem da će drvo opet ostati." krenula sam.
"Pa da, pa ćemo ga oblikovati" odvratila je
"Pa dobro, ŠTA SAM JA VAMA SKRIVILA?!! Jel nije u redu da sam ja malo odahnem, nek nema drveta jedno pet godina pa sadi onda šta god hoćeš. Ja to NE MOGU VIŠE. Ok, Vi tu i tamo počistite cijeli pariking, ali čisti li ga itko drugi?
ČISTIM GA JA! Frustrira me što to jebeno drvo radi smeće CIJELE GODINE!!!!"
"Nije to drve smeće" prekinula me
"Nije drvo smeće, ali OVO drvo RADI SMEĆE!!!" već sam vikala.
Pokušala me uvjeriti da uđem u stan da se ne derem na hodniku ali se nisam dala smesti.
"Pa nisam ja posadila drvo da napakostim nekom!" i ona je podigla glas.
"Možda nisi, ali kad si vidjela da pakosti što ga ne pustiš sad na miru? Što sad ne ispraviš? Drvo je ionako sjebano jer se lomi samo od sebe. Šta sad trebamo čekati? Da mi padne na auto? Tko će platiti onda odšetu?" kroz glavu mi je proletila ona njena rečenica kako je sjedila na balkonu s kćeri i smijala se kako sam ja parkirana ispod drveta a nevrijeme je krenulo "Tko?" sva sam se ukočila
"Pa svi bi mi platili" odvratila je
"Ma daj me nemoj zajebavati Lada!" doviknula sam silazeći niz stepenice
Iz mene se pušilo.
Dočekao me preplašeni Einy koji me čuo kako se derem kat više.
Bila sam bijesna, no osjećala sam se zericu lakše..
Bar sam se ispuhala i rekla joj šta ju ide.
Nemojte me krivo shvatiti.
Žena je divna. Ima stvarno prekrasnu obitelj, djeca su fino odgojena, kod nje je u stanu uvijek čisto i sve miriše (to znam jer joj zaljevam cvijeće) njen mali je lud za Einyem i Einy za njim. Njemu sam poklonila svoj bike kad je prerastao svoj...ali brate mili...
Kad ta odluči nešto napraviti jebe se njoj za posljedice.
Ona je odlučila imati pogled na drvo sa drugog kata.
I donjela drvo i posadila ga.
Meni iskreno NIKAD ne bi palo na pamet saditi drvo kraj tuđeg parkinga.
Ako nikako drugačije, bar dok NE PITAM tu osobu jel ima šta protiv!
Ali ne...
Uf....
...i saga se, na žalost, još uvijek nastavlja....
Post je objavljen 06.07.2017. u 08:11 sati.