Svatko nosi svoje traume na svoj način. Idu mi na "..." ljudi poput mene. Ironija, zar ne? U sebi nosim 1000 ličnosti, od one klaunovske do one "Prerezat ću ti grkljan". Ludilo... Sve sam to ja... I nekih svojih osobnosti, zapravo, se i bojim. Ne znam odakle mi neke, no samo doplivaju na površinu. Ponekad se osjećam kao da ne upravljam sobom, kao da sve te ličnosti preuzmu volan, dok mene strpljaju u prtljažnik. Da, znam. Po procjenama nekih psihijatara vrlo vjerojatno bih bila odličan primjer za kljukanje otrovima da me "unormale", a opet po drugima i odličan materijal za neku ustanovu i luđačku košulju.
Ne znam... Bez obzira na sve, ne bih htjela biti netko drugi. A-a. Previše sam toga preživjela da bih sva ta iskustva dala nekom na pladnju. Da li sam što od toga naučila? Pa valjda jesam. Na sebi svojstven način. Drago mi je da riječi samo naviru, treba mi to. Razmišljam da danas odem do susjedne županije 25 km ili preko granice 10 km. Kako s burazom djelimo set svjetla za bicikl, a kukavica kao ja bez svjetla se neće udostojiti na granicu, valjda ću otići preko mosta.
Sve mi je relativno. Čekam još e-mail od prošlog tjedan. Rekli bi neki da su stvari poput te hitne, no zapravo, ljudima se živo jebe za tuđa sranja. Ja bih da imam takvu ulogu bar dala neki znak "Pročitala sam, javit ću vam se ;)", no ovdje ni glasa. Tako valjda mora biti... Moj temperament me naučio da kad se konačno suočim sa strahom, onda mi stvari postanu nevažne i promjenim stajalište oko njih. Valjda sam trebala dati svoje probleme na uvid u tuđe ruke, kako bih shvatila da se ja jedina mogu pozabaviti njima.
Post je objavljen 04.07.2017. u 10:18 sati.