Vratila sam se iz šume ili možda iz New Yorka jer sam u šumi provela nekih dva sata čitajući Lindsey Kelk Volim New York. Nisam neki obožavatelj velikih gradova (glavnih, također ne), pa mogu reći ni SAD-a (no imaju one svoje prirodne čari), no zavuče se ta Jabuka pod kožu i kao da sam čitajući o njemu hodala među tim hordama ljudi.
Netipično za mene ovo mi je treći ili možda četvrti ljubić u zadnjih mjesec dana. Nekako sam se zagušila knjigama o samopomoći, o traženju rješenja tamo gdje ga nema, zato jer uvijek je bilo i uvijek će biti samo u meni, i trebala mi je stanka. Ne znam, da li to uistinu ja pišem, ili se u meni sad probudila jedna blogerašica nalik Angeli Clark. Wow kako ovo filmski zvuči Clark, i Angela, a ono moje ime, nose ih tisuće, no samo je jedan jebeni ludi original ja... Ovo čitanje bajka za curice bijeg je od moje stvarnosti, bijeg je od onog jučer poslanog e-maila "Vapaj u pomoć" za kojeg nemam pojma što da očekujem. Danas sam se probudila pitajući se da li sam to uistinu učinila, iako praktički nije još ništa učinjeno, no pitala sam se da li sam stvarno imala tu luđačku hrabrost napraviti to i možda zauvijek promjeniti tijek svog i nekoliko život u mojoj blizini. Ne znam, previše dramatiziram, možda nakon tog razgovora, samo ću se poklopiti, ostaviti kako je sve bilo i shvatiti da je to bilo samo jedna oluja, a da se nakon oluje sve vraća na staro. Možda sam u krivu pa je to ipak uragan, koji će donijeti emocionalno raspadanje, promjenu svega što je do sad kreiralo našu stvarnost i donijeti nam nešto novo, sigurnije i sretnije. Najveći strah je da je ponekad lakše živjeti s vragom kojeg poznaješ, nego se baciti u zagrljaj vragu kojeg ne poznaješ, a za kojeg se može ispostaviti da je Anđeo. Jučer sam također pogledala u strop (pritom sam umislila da gledam u nebo) i obratila sam se onom dvospolcu/onoj energiji/ onom sve i ništa/ sebi gore i rekla "Dosta je, uzmi me, ali ovo stvarno trebaš promjeniti, oni to ne zaslužuju!" Naravno da je bilo nabijeno emocijama, no to je bio jebeni krik upomoć. Kad pomoć tražim u nečemu izvan sebe, shvaćam koliko sam nisko pala, nisko, da se ni sama više ne mogu podići. Ne prikazujem to pred drugima. Uvijek je kod mene ono isto "Nema ništa novoga, sve ok" "Ok, ok", a ono što je u meni kao tuga moglo bi poplaviti područje od sjevera do Velebita, a bijes bi i Velebit poharao. Skrivam ja to dobro, tko me jebe, moj život, moj izbor, a nemaju pojma o pojmu, niti želim da znaju, ionako ne razumiju, kad je ionako svatko zvijezda svog života i uvijek se u njihovim životima sve vrti oko njih. Postoje neki kojima je stalo, no uzalud ti to kad su tisućama kilometara daleko pa ih ne možeš zagrliti, a ne mogu ti ni suze obrisati. Preostaje jedino to čuvati u sebi, no ne znam do kad. Bojim se i počelo se već događati, da svako malo neko nevrijeme, navještuje uragan koji će u zraku ostaviti pitanje "Kako se to dogodilo?" "Sve je bilo u redu". Uvijek je sve savršeno, no kad čovjek trpi, kad čovjeka boli, to izjedanje iznutra ubija ga više nego rak. Zapravo nije li realnost da je to uzrok svih naših bolesti. Kad duša plače, traži pomoć preko tijela u obliku bolesti, no kad se ne bavimo uzrokom, liječimo samo simptome, i smirujemo samo svoj ego. Ne znam kako sada, moje riječi tako lako teku preko mojih prstiju u ovu internetsku bjelinu. Umislila sam se, no zaboli me... Sve je nevažno kad je u pitanju "ustat ili odustat" "ostat ili pobjeć" ili ono staro "biti ili ne biti". Znam da ne znam...
Post je objavljen 02.07.2017. u 16:00 sati.