Spomenuo sam Coetzee-ove "Barbare" pred par postova, u Recenzija unaprijed.
Slijedi nastavak nakon pročitanog teksta:
Njegovi Barbari su kao negativ onih koje su spominjali Kavafis i
Buzatti, ili neki drugi pisci. Coetzee se teme prihvatio drugačije, iako je
scenografiju izabrao poprilično sličnu Buzattiju u "Tatarskoj pustinji":
grad na granici, grad-tvrđava, isturena vojna baza.
Ali sve ostalo je drugačije. Barbari su unutar, ne izvan Carstva. Brutalnost
ide od civilizacije prema prirodi. Ništa nova, ali Coetzee je tome dao epski
prizvuk koji ide u suprotnom smjeru od višespomenutih slučajeva. Moral koji
on ima na misli je, kako i odgovara piscu današnjice, poprilično kompliciraniji.
Nije više dovoljno biti rodoljub ili razuman, ne, potrebno je mnogo, mnogo više.
Gradonačelnik, glavni lik, je slab tip, koji ima svoje mane, ali upravo je
on taj koji na kraju ostaje zadnji u obrani grada. Poražen, ismijan,
preživljava potpuni pad, kliničku smrt svoje službene i privatne osobe i
nadživljava potpuno posrnule brutalne činovnike Trećeg Biroa. Oni su zapravo
bili samo krvnici u dobrim odijelima, kako to obično biva.
Knjiga nije lako štivo, nipošto, ali je dobra. Jako dobra. Nije uzalud njen
pisac smatran jednim od najboljih živućih pisaca na engleskom. Netrivijalne
rečenice, jasna, jednostavna struktura... vrijedno čitanja, toplo preporučam.
Post je objavljen 02.07.2017. u 03:13 sati.