"Kruh sa 7 kora", često je to moja mama spominjala kad smo bili mali, opisujući pritom naš život s tatom pomorcem. Nisam ja baš znala što to točno znači, ali sam spremno to ponavljala kad bi me netko pitao "kako ti je bez tate". Bila sam tada usmjerena na sebe, nisam se nikad pitala, pa čak ni kad sam odrasla što to znači za moju mamu, tatu.
No, kako sam i sama sad mama, često se mislim "kako je ona sve to uspjela". Uvod je ovo u priču o mojoj mami, tati i mojoj obitelji. Što me potaklo da pišem ovu priču? Jučer sam s mojim Palčićem išla na magnetsku rezonancu, sama jer naš tatica nije mogao izostati s posla. Tješila sam samu sebe, pa mogu ja to, svašta smo mi proživjeli, što je malo sedativa i jedna pretraga za mene. No negdje već oko podneva poslala sam mu poruku, ako može, da dođe dok se naš zeko probudi. I došao je.
A koliko je takvih situacija bilo dok smo mi bili mali. Moj tata plovio je od kad znam za sebe. Nisu to bile plovidbe kao danas, 2-3 mjeseca.Nije bilo mobitela niti virtualne komunikacije. Obično ga ne bi bilo godinu dana, a sjećam se da je jednom bio 18 mjeseci na brodu. Propustio je moj tata dosta naših rođendana, pohvalnica, pričesti.
No sjećam se, prvi smo imali faks u našem malom mjestu i kompjuter jer bi tata uvijek iznašao načina da nam pošalje pismo, čestitku za rođendan. Kad bi došao do obale, taj dan primili bi nekoliko njegovih poziva: jedan za mamu, i za nas, djecu, Bio je naš tata prisutan s nama.
No moja mama sve je ipak prolazila sama. Sjećam se suza kad je preminula njena mama i njen tata. Uvijek je bila sama u svemu. Nekako u tom procesu, mi smo postali njeni oslonci i prijatelji. Uvijek smo sve nedaće rješavali sami, kao obitelj. Nije bilo prostora za prazan hod. Nekako smo se morali dočekati na svoje noge. Mislim da smo nekako u svim tim okolnostima naučili ono bitno, a to je da od kukanja i razbijanja glave nema ništa. Trebalo je djelovati. I djelovali smo, uvijek skupa. Najgore je bilo kad se tata razbolio. Mi smo živjeli samo od njegove plaće i školovali se. No moja mama, do tada domaćica, uzela je sjećam se torbu na rame, i rekla je da ona mora ići tražiti posao. I našla ga je, isti dan. Mislim da je to bio dan kad sam bila najviše ponosna na moju mamu, kad me iznenadila. Moja starija sestra pomagala je na sve moguće načine i opet smo nekako svi skupa stali na noge. Tu godinu i ja sam dobila posao.
Dok pišem ovo, ponosna sam do neba na moje roditelje. Oni su skromni ljudi, bez visoke škole. Uspjeli su sami svojim trudom i odricanjem u malom selu, odgojiti troje djece od kojih su svi visoko obrazovani, zaposleni bez ikakvih veza; političkih, obiteljskih. Sve smo postigli samo uz rad, trud, zalaganje te ono najvažnije: temelje kućnog odgoja i vrijednosti kakvih, moram priznati, baš više i nema.
Kad sam došla kući s mojim Palčićem nisam si mogla dopustiti porodiljni od tri godine no uz pomoć obitelji našli smo rješenje. Onaj isti pomorac koji nije mogao gledati kako rastu njegova djeca odlučio je biti primarna "teta čuvalica" za svog sokola. Tako je, moj tata čuva mog Dominika od njegovog šestog mjeseca. Nije to bilo lako baš, Dominik u to doba ni glavicu nije držao. Ali uspjela su moja dva junaka. I ja sam danas jako ponosna na mog tatu zbog toga. Kao da mu je život vratio sve ono što prije nije mogao imati. A mojoj mami mogu samo reći, divim ti se mama na svakom trenutku bez podrške svog partnera, divim ti se na hrabrosti i svemu onome što si nas naučila. Tata je u šali znao reći da on "upravlja s nama preko daljinskog". Nisam tada znala baš što je htio reći. No sada znam kakva je to veza: ona obiteljska kojoj ni mora ni planine ne mogu ništa.
Hvala vam roditelji moji na svemu i mislim da zaslužujete puno više od ovih par slova što sam vam napisala.
Ako sad zavirite u kantun moje kuće u tom malom mjestu pronašli bi moga tatu koji skriva čokoladu dok njegova "baka", kako je od milja zove, dođe s posla. Uvijek s istim guštom i smijehom on skriva tu čokoladu za nju. A ona se uvijek "pravi" da ne zna da je nešto skriveno, baš za nju.
Vaša Miki.
Post je objavljen 30.06.2017. u 12:55 sati.