Pregled posta

Južina

Divno je kad dođeš do stanja da ti sve manje
izvanjske okolnosti mogu narušiti unutarnje zadovoljstvo.
Moj put je osvijetljen ljudima koji me vode mudrošću i savjetima,
iako da nisam sama otvorena i spremna na izazove,
nit bih slušala mudrije nit bi si dozvolila učiti niti prelaziti svoje granice niti vjerovati u čuda.
Pola života sam vjerovala u ono što živim,
a onda sam okrenula ploču i svjedočim upravo onakvom životu
koji nastaje u mojoj glavi, mom vjerovanju.
Kada bi ljudi samo znali koliki potencijal se krije u umu,
ne bi živjeli naučene šablone, već bi se usudili!
Upravo to, stvar slobode i granica je stvar usuda ili robovanje strahu.

Taj mladi učitelj koji mi je ušao u život i njegovo učenje,
iskustvo i svijest su upravo ono što mi sada treba.
Sve nam dođe u život baš kada treba,
iako često zbog uloge žrtve koju tako volimo igrati,
ne usudimo se ništa naučiti, već samo kukamo
nad svojim životom i kukanijom zovemo na još.
Isto je sa izazovima, prelaskom osobnih granica i hrabrošću.
Što ih više pređeš, spreman si na još jer znaš,
imao si iskustvo i osvjedočio se da možeš.
Mnogi ljudi zbog straha nisu ni svjesni da se niti ne usude
imati svoje iskustvo, već žive iskustva svojih predaka
i isto tako kukaju jer samo za to znaju.
Život u teoriji i kukaniji teška je frustracija-
bijah nekad na toj strani- ne bih se više vraćala.
Fantastična je stvar vidjeti da možeš i da utječeš na svoju sudbinu,
a za to je potrebna ,isključivo i samo, praksa.
Često ljudi pročitaju puno knjiga, enciklopedija, završe seminare,
radionice i obrazovani su savršeno,
ali nedostatak hrabrosti dovede ih do toga da cijeli život teoretiziraju,
iako se u praksi nisu pomakli sa rečenice u knjizi.
Inteligencija ,obrazovanje....
ono što današnje društvo nameće pod lažnu vrijednost
su visoke škole i pozicije pa se dešava da je vođa
netko totalno nesposobniji od tebe koji radiš za njega,
ali ti nisi toliko hrabar da napreduješ, kamoli da se suprostaviš i, naravno,
kriv ti je uvijek netko drugi, osim tebe samoga.
Ništa i nitko se neće pobrinuti za tebe jer se svatko brine samo za sebe,
ali ti naivno čekaš pomoć izvana, umjesto da se pokreneš iznutra.

Shvatila sam, a što je još bitnije,
prenosim to svojoj djeci i uvjeravam da svojim sposobnostima i hrabrošću
mogu lijepo živjeti pa čak i u našoj državi.
Senior je jučer počeo raditi.
Da, da, završio je osmi razred i našao poslić
primjeren njemu, povremeno, par sati tjedno.
Pitam ga sinoć nakon završene smjene da li je dogovorio satnicu
( poučena svojim naivnim iskustvom iz mladosti),
a on mi odgovara da će sutra.
Ne odustajem pa nastavljam kako mora znati
za koje novce radi da ne bi bio poslije....
a on mi odgovara da ne brinem ništa,
da nije glup, da se to ne pita odmah prvi, probni dan.
Za ovo dijete nema brige, pomislim, zašutim i osmjehnem se zadovoljno.

Da se vratim na drugog mladog učitelja koji je mlađi od mene desetak godina,
koje me u telefonskom razgovoru pitao gdje sam zapela,
zašto ne idem dalje, a ja mu pomalo posramljeno odgovaram
da sam u otporima i da sam ih svjesna,
a on vrlo smireno nastavlja da se otpori javljaju baš za učenje
koje mi je potrebno i da mi je to izazov da narastem.
Sve znaš, odgovaram zahvalno,
a već sutra mi život postavi novi izazov za koji mi je trebalo
pola dana da ga savladam.
Čudno za ženu koja je prešla četrdesetu,
ali ljudski i prihvatljivo da sam isfrustrirano legla na krevet,
zarila glavu u jastuk roneći suze male, smotane djevojčice.
Odmah je mozak počeo s filmovima iz djetinjstva i scenama životnih poraza,
ali nakon što sam se dobro isplakala, rekoh: „E nećeš!,
nazvala frenda da mi pomogne jer ja ne znam i ne želim sve znati,
ali mogu i želim tražiti te primiti pomoć od nekoga tko zna bolje od mene.
Izazov prihvaćen i savladan. Kakav osjećaj!
Idem dalje živjeti svoje snove.
Dođe frka, dođe strah, ali sada već znam kako ga otjerati
jer sam ga svjesna i ne želim da me koči u životnoj sreći.

Muž i ja smo otišli na zasluženu kavu u Volosko,
šetnju uz more gdje su se visoki valovi prelijevali preko ograde na šetnici.
Na pojedinim dijelovima smo morali biti brži od njih, izbjegavati, zastajkivati, trčati...
Tek kad sam vidjela obližnje turiste kako zastajkuju i smiješeći nas gledaju,
osvijestila sam da vrištim i smijem se kao malo dijete u igri.
Da, ta žena na pola svog fizičkog puta
još uvijek gaji djevojčicu u sebi sa svim emocijama, suzama, smijehom.
Jednostavno, sve sam to ja i živim glasno u svojoj tišini.
Južina....kao što rekoh....
sve kreće iz nutarnjeg pa i kada zapne izvana,
vraćam se unutra i prepustim emociji.
Da nije bilo južine, kako bih uživala u valovima i veselju! ?
Kako bih prepoznala smijeh da ne plačem?
Kako bih uživala u zlatnom suncu da ne osjetim sivu kišu?

Post je objavljen 30.06.2017. u 11:33 sati.