Oduvijek sam voljela filmove koji su rađeni po istinitim događajima...ili one koji su dovoljno životni i slični tome...obično su to oni u kojim netko nekog jako voli, ali netko umre...a ovaj drugi otkrije sebe...
Zadnjih nekoliko dana gledam seriju koja je vjerojatno meni najbolja ikad, s kojom se stvarno mogu saživjeti. Da, bilo ih je kroz godine preko nekoliko, ali ova pogađa u sridu. Sasvim slučajno sam jednu večer prebacila na drugi program hrt-a iza 20h... serija se zove Chasing life (Žeđ za životom ili kako je već prevedena). Naravno da gledam nekoliko serija odjednom online i da sam već ispred onog što se kod nas prikazuje, blaženi internet.
Radi se o djevojci od 24 godine koja sazna da ima leukemiju, cura je novinarka, obitelj joj je tako tipična, prijatelji, tajne...sve nešto normalno, težak posao i borba da se uspije. I uz svu tu neku težinu teme zadržao se i humor i neka lakoća u seriji. No najviše od svega, zaista me natjerala da držim taj kraj na umu. Zapitam se što je to što je bitno, gdje bih bila danas da mi je zadnji dan i kad bi živjela u skladu s tim.
Nema toga na svijetu što te natjera da živiš život do smrti. Shvatila sam to kad je umro tata. Smrt stavlja sve u pravu perspektivu, zaboraviš sve ono nebitno, sve ono oko čega se uzrujavaš bezveze, sve tričarije i gluposti.
Sjetiš se što si i tko si, kamo želiš ići i prije svega s kim. Sjetiš se da je vrijeme daleko najvrednija valuta.
Često to zaboravljamo, često trčimo na svojim hrčak kotačima od posla i natrag, ganjajući što zapravo? Način da platimo ratu kredita i kupimo hranu i krov nad glavom...
I ponekad tresne nešto opako pred nas što ne možemo zaobići trčeći, nešto što ne možemo ignorirati, nešto golemo.
I tad napokon prestanemo misliti o tričarijama. Nije da mislim da je osiguravanje egzistencije tričarija...prije bi rekla da je to u ovoj (a i još ponekoj državi) umjetnost i majstorija. Samo, prestanemo doživljavati nebitne stvari bitnima.
A bitne postaju još bitnije.
Ponekad se usudimo napraviti one stvari koje nas grozno plaše. Ponekad se sjetimo reći dosta nekome tko je pretjerao. Ponekad odjurimo na prvo putovanje ili napravimo neku totalno bedastu stvar poput hodanja bosi po kiši. Postanemo spontaniji ako smo do tada bili kontrol frikovi. Postanemo usmjereniji...iskreniji...bolji...sebi, ponajprije...a samim time i drugima...
Zapravo, imam i ja svoju "near death" priču...imala sam 15 godina, "uzorna" učenica gimnazije sa svim pohvalama. Jesam, bila sam zaigrana i znatiželjna i više od svega voljela sam filozofirati i družit se s odraslima još kao malo dijete. No na kraj pameti mi nije bilo napraviti išta drugo no slušati roditelje, učitelje itd.
Tog sam dana čuvala mlađeg brata dok su mama i baka iskapale krumpir. Mama me zamolila da joj odem otvoriti vrata spremišta u kojem se držalo povrće...skupa sa dvije bačve šljiva ili krušaka za rakiju. Ušla sam u prostoriju punu osa i jedna mi je ušla u japanku. Naravno, ubola me.
Nakon par minuta jako crvenilo na tom mjestu...zatim oteknuti svi plikovi od uboda komaraca...zatim golemi osip po cijelom tijelu...i najviše od svega beskrajna panika (koja je navodno i simptom)...tata je dojurio s posla, utrpao me u auto i otišli smo doktoru...sve zajedno 40tak minuta dok se nisam počela gušiti, taman u ordinaciji kod doktorice...
Obična alergija, ništa posebno, ima nas zaista puno...ali u tom trenutku sam zaista mislila da umirem...
Mislim da je baš to bio onaj prelomni trenutak zbog kojeg sam kasnije, tokom faksa prestala biti toliko uzorna...i napravila pokoju grešku i hrpu spontanih ludosti...zbog kojih nimalo ne žalim...
I zbog čega se nekako žešće hvatam života...
Post je objavljen 29.06.2017. u 00:28 sati.