Marketing
Stranac u nama...
Patnju, bol, tugu, strah, nesreću, nemoć stari su majstori slikali tako vjerodostojno da mi i danas promatrajući ta drevna djela misaono ulazimo u stanje umjetničke duše i prepoznajemo njene osjećaje. Promatram ovu čudesnu, stoljećima staru sliku Peter- a Breugel- a. Mit o Dedalusu i Ikarusu u se u duši iskri, prisjećam se djetinjih osjećaja, znatiželje i žudnje da jednoga dana i ja poletim ka suncu.
Slika starog umjetnika, slika koja u Bruexelles-u u galeriji ljepota spava, nosi u sebi sudbinu znatiželjnoga dječaka i zauvijek probuenju ljudsku zrelost. Breugel je sliku nazvao "Ikarus", a slikao je trenutak ljudskog života, bolni trenutak nemoći. Danas znam da je on osjećao i dobro razumio patnju i bespomoćnost čovjeka, spoznajem da je odlično naslikao kako čovjek bespomoćan i u trenutku neugode jednostavno okreće glavu da barem ne vidi, tuđe stradavanje, da ne čuje vapaj, da ne osjeti bol.
Orač je sigurno čuo pad u vodu i usamljeni krik, ali se nije okrenuo, sunce je i dalje sjalo na bijele noge koje nestaju u smaragdnoj vodi, a na galiji su ljudi morali vidjeti to nešto čudnovato, dječaka koji pada s neba, ali oni su morali negdje stići na vrijeme i mirno su odplovili dalje.
U slici prepoznajem stranca u čovjeku, stranca kojeg svi mi nosimo u sebi, stranca koji ne spoznaje naše unutarnje sunce, stranca koji ponekada dugo u nama spava, a onda se u jednom presudnom treptaju oka, probudi, izroni iz dubina podsvijesti i ovlada svim našim osjetilima, zaledi ih, zamrzne, oslijepi nas, ogluši i učini od nas kukavice trenutka.
Slika starog umjetnika, slika koja u Bruexelles-u u galeriji ljepota spava, nosi u sebi sudbinu znatiželjnoga dječaka i zauvijek probuenju ljudsku zrelost. Breugel je sliku nazvao "Ikarus", a slikao je trenutak ljudskog života, bolni trenutak nemoći. Danas znam da je on osjećao i dobro razumio patnju i bespomoćnost čovjeka, spoznajem da je odlično naslikao kako čovjek bespomoćan i u trenutku neugode jednostavno okreće glavu da barem ne vidi, tuđe stradavanje, da ne čuje vapaj, da ne osjeti bol.
Orač je sigurno čuo pad u vodu i usamljeni krik, ali se nije okrenuo, sunce je i dalje sjalo na bijele noge koje nestaju u smaragdnoj vodi, a na galiji su ljudi morali vidjeti to nešto čudnovato, dječaka koji pada s neba, ali oni su morali negdje stići na vrijeme i mirno su odplovili dalje.
U slici prepoznajem stranca u čovjeku, stranca kojeg svi mi nosimo u sebi, stranca koji ne spoznaje naše unutarnje sunce, stranca koji ponekada dugo u nama spava, a onda se u jednom presudnom treptaju oka, probudi, izroni iz dubina podsvijesti i ovlada svim našim osjetilima, zaledi ih, zamrzne, oslijepi nas, ogluši i učini od nas kukavice trenutka.
Teško je osjetiti i prepoznati tog stranca u sebi, spoznati da si tek prolaznik u tmini tuđe nesreće, da si zatvorio oči, začepio uši, stavio lance na porte srca i koračao dalje. Osjetih to jednom u trenutku nemoći, u treptaju oka koji još uvijek u sjećanju blješti, a zboga toga se još uvijek tuga i sram u grudima množi.
Stajala sam na jednom od perona, na jednoj od svijetskih željezničkih postaja, čekala sam vlak koji će me odnijeti tračnicama u budućnost, ka sreći, ka toplini željenog zagrljaja. Vidjeh u polutami djevojku uplakana lica, djevojku otrcana kaputa, djevojku prosjakinju sreće, djevojku izgladnjelu od tuge i žednu od patnje. Stajala je nadomak mog zagrljaja, bila je tako blizu da sam mogla, da sam tada htjela, osjetiti njen dah, čuti odkucaje njena srca i drhatnje njenog promrzlog tijela. U jednom trenu su nam se pogledi sreli, vidjeh blijedo lice i grč oko usana i okrenuh glavu jer u tom trenu je vlak koji sam čekala zviždukom ulazio na peron. Kada sam ponovo potražila taj uplašeni pogled nje više nije bilo, čula se samo škripa kočnica izmješana sa krikom umiranja.
Godine su prošle, u meni zrelost dozrijeva, ali taj krik još uvijek u mojoj duši odzvanja. Pitam se što bi se dogodilo da sam joj se u tom kobnom treptaju oka nasmiješila, da sam je upitala kuda putuje, da sam joj…???
Ne, nisam ništa od toga učinila, ali sam razmišljajući o tom treptaju oka razotkrila, razkrinkala i pobijedila stranca u sebi, onog tajnog kukavicu koji pred nesrećom i tugom drugih okreće glavu.
Iza spuštenijeh trepavica...Naslov posudih od Silvija Strahimira Kranjčevića
Poezija uspomena je, iznjedrena iz dubina životnog oceana, pohranjena u riznici srca. Nije zlato sve što sjaji. Srce obavijeno paučinom riječi, maglovitim oblakom sjećanja zatvara dveri lažnim dragocijenostim. U svetom trojstvu zbilje ćutim istinu. Vidim zaobljenost zbilje tamo gdje nebo more ljubi. Nad pučinom oceana, umjesto Ikarusa, vizija Kondora, metafora slobode, izmaštana ljepota se širi svemirom. U odaji ogleda i odjeka osjećajući sebe osjećam tebe. Vizije, znakovi kraj osjećajnog puta, su odbljesci stanja svijesti, zrcala sudbinskih koraka. U mirisu naše prve jutarnje kave oćutih svitanje novog zlatnog doba.
Ikarus se u meni još uvijek gnjezdi, sjenka moje djetinje duše me još uvijek prati, poletjeti ka suncu, da, ta želja u meni još uvijek živi.
Mjesec me, osmijehom punine i snagom mijena, noću poziva u pustolovinu. Zaziva me na let snovima.
Vidjeh srcem odapet let ptice. Vidjeh obalu spasenja. Utihnula je oluja ruža. Osjećam mekoću tvojih usana. Osluškujem tišinu, čujem, voda dolazi iz zemlje. Vodonoša ima oči boje sna. Iza spuštenih trepavica zaronih u dubinu tvog pogleda. Skupih krhotine duše i dozvolih galiji života plov promjenjenim ritmom srca.
Ti si skiper dobra srca. Kompasom nutrine jedrimo sunčanim stazama ka luci duševnog smirenja. Sretno se sidrimo u zatonu mirnih nemira. Nismo gluhi na tužne vapaje nesretnika zalutalih u moreuzima života.
Ikarus se u meni još uvijek gnjezdi, sjenka moje djetinje duše me još uvijek prati, poletjeti ka suncu, da, ta želja u meni još uvijek živi.
Mjesec me, osmijehom punine i snagom mijena, noću poziva u pustolovinu. Zaziva me na let snovima.
Vidjeh srcem odapet let ptice. Vidjeh obalu spasenja. Utihnula je oluja ruža. Osjećam mekoću tvojih usana. Osluškujem tišinu, čujem, voda dolazi iz zemlje. Vodonoša ima oči boje sna. Iza spuštenih trepavica zaronih u dubinu tvog pogleda. Skupih krhotine duše i dozvolih galiji života plov promjenjenim ritmom srca.
Ti si skiper dobra srca. Kompasom nutrine jedrimo sunčanim stazama ka luci duševnog smirenja. Sretno se sidrimo u zatonu mirnih nemira. Nismo gluhi na tužne vapaje nesretnika zalutalih u moreuzima života.
Umjetnost, peotika didaktike je najbolji put ka odkrivanju stranca u nama, stranca koji nam često postavlja barijere, gasi unutarnje sunce i ne dozvoljava da spoznamo i sebe samoga u trenutcima duševnih i tjelesnih boli. Poezija istinskih poeta budi u nama poeziju misli i mi onda stihom možemo izreći puno više nego što izgovaramo jezikom čistoga razuma.
Dijana Jelčić
Velika gala predstava
Post je objavljen 28.06.2017. u 08:18 sati.