Ne sjećam se točno kada su moje šetnje i vožnje biciklom počele završavati na starom i oronulom željezničkom mostu, ali znam da sam često sjedila na njemu, pustivši noge da mi vise u zraku, baš kao mnoga moja pitanja na koja nikad nisam dobila odgovor.
Sjedila sam i promatrala ljude. Oduvijek sam to voljela. I danas to činim.
Pitala se kamo su se zaputili, što nose u koferu, kada će shvatiti da su zaboravili nešto bitno i hoće li biti tužni radi toga. Ostavljaju li nekog dragog iza sebe i odlaze li u nepoznato..
Sjećam se kako mi je san bio kupiti kartu u jednom smjeru. Sjećam se da nisam shvaćala poantu povratne. Još kao maloj mama mi je objasnila da povratna karta znači da se vraćamo odakle smo došli i to, pazi ovo - u određenom roku. Užas.
"Ali kako znaš da ćeš se vratiti? Kako znaš da nećeš poželjeti ostati? Malo duže ili zauvijek. Kako znaš?"
"Odrasli to jednostavno znaju." rekla je mirno tražeći kupe i mjesta. Meni su svi bili isti, nisam shvaćala zašto tražimo baš ta dva određena broja.
"A kada znaš da si odrasla?" pitala sam gledajući ju iskosa.
Uvijek sam to radila. Mislila sam da moja pitanja zvuče pametnije ako se postavim tako.
Nisam dobila odgovor na to. Ne sjećam se, ali vjerujem da je utihnula izgubivši se u vlastitim mislima.
Kamo je sve željela otići, a nikad nije? Koliko je puta kupila povratnu umjesto karte u jednom smjeru.
Zbog mene. Zbog nas.
[Je li to razlog zašto nemam djecu? Bojim li se da ću poželjeti nestati, a neću moći?]
S vremenom sam prestala odlaziti na željeznički most. Godinama nakon toga srušili su stari i sagradili novi. Osjećala sam se izdanom, kao da su srušili moja sjećanja i moje snove zajedno s njime, te ih zamijenili s nekim novim, daleko modernijim. Sjećam se kako su ga svi dočekali s oduševljenjem. Pa kako i ne bi, bio je sigurniji i brži, imao je lift, time omogućivši prelazak i onima manje pokretnima, što dotad nije bio slučaj. (Trule daske ozbiljno su ugrožavale prelazak svima, govorio mi je tata.)
Cijenila sam to, naravno, ali sam ih u tišini sobe grdila što nisu novi sagradili pored starog. Ne mogu li poštivati uspomene?
Paljenje zadnjih svjetala na automobilu ispred vraća me u sadašnjost. Vidim rampu kako se polako diže. Pogledam u lijevo i uhvatim svoj odraz u staklu. Isti onaj znatiželjni pogled kao i prije 20 i kusur godina.
Uzorno držim odstojanje između vozila i uz dramatičnu škripu guma nepropisno se okrećem polukružno. Smijem se glasno. Oduvijek sam to željela, ali sam se bojala da neću imati dovoljno mjesta za okret.
Zanimljivo je to.. Nikad se nisam plašila kazne, ukora ili osuđujućih pogleda, bojala sam se neuspjeha i nisam nikad ni probala.
A sada mi je uspjelo iz prve!
Idem po svoju prvu kartu u jednom smjeru.
Ne vozim brzo, ne žuri mi se.
Stajem na busnoj stanici kako bih si smotala cigaretu. Spuštam prozore i gasim glazbu. Zvuk grada i kose koja mi šušti škakljajući me po nasmijanom licu bolji je od bilo koje pjesme.
I znam.. To će biti zvuk koji će me uvijek vraćati u taj trenutak i zbog toga će živjeti vječno.
Pogrešno. Neće. Ovaj koji slijedi pamtiti ću.
Zasljepljujuće svjetlo s moje lijeve strane, škripa kočnica i zaglušujući prasak za koji se kasnije ispostavio da je bio zvuk gužvanja lima. I onaj najgori - tišina.
Ima li što gore od tišine?
Ima.
Panična vriska i krckanje stakla pod mnogobrojnim stopalima. Sirene.
Zašto se ne stišaju i ne puste me da spavam?
Post je objavljen 23.06.2017. u 22:50 sati.