Marketing
DAJEM SI VREMENA
Dajem si vremena,
dok sunce uranja lice
u meku maglenu postelju horizonta,
da shvatim jednostavnost i trivijalnost života
kao smislene formule
i kao tek nabačenu koju smjernicu,
dok se konstanta provlači
kroz niti moga shvaćanja
i želi me osloboditi
zakrivljene elipse,
dovesti me u krug
kojeg vječnošću nazivamo.
Dajem si vremena,
i stalno okrećem pješčani sat
ne dam da zadnje zrnce pijeska
dotakne dno
i označi kraj života,
dok se sve ne postavi
na svoje mjesto.
Dajem si vremena,
iako me požuruju govoreći,
da treba brzo učiti
još brže shvaćati,
jer iza granice kažu
čeka veliko Ništa
raširenih ruku.
Dajem si vremena
da osjetim svu zrelost i nezrelost
animusa i anime,
da osjetim istinsku dubinu,
ali i ljepotu patnje i radosti,
dok se Stvoritelju pripisuje rezigniranost,
a znam, jednostavno znam,
da je on dah
u svakom otkucaju srca
i diše i voli i prati i čeka,
strpljivo čeka,
da se oslobodimo sebe
i odvojenosti od sebe
i stopimo se sa svime u svemu kroz sve.
Dajem si vremena,
da sasvim smirena dočekam jutro
kad će zlatna zora obasjati suzu
u kutu moje zjene,
suzu koja će biti konačni čudesni sažetak
bez ijednog novog pitanja,
bez traženja novih odgovora.
Celbridge, 20.6.2017
Post je objavljen 21.06.2017. u 15:14 sati.