Marina Kelava: Kako smo postali lako zapaljivi
"Najmanje 150, a vjerojatnije nekoliko stotina ljudi, živo je izgorjelo u Europi u svega nekoliko dana. Riječ je o dvije velike nesreće, jednoj usred britanske metropole Londona (barata se brojkom od 80-ak do nekoliko stotina žrtava), drugoj u ruralnom području Portugala (zasad je brojka poginulih 62). I dok požari u zgradama nisu neobična pojava kao ni požari u mediteranskim šumama, brojati izgorjele ljude u desecima u Europi jest. Živimo, naime, u uvjerenju kako u Europi imamo uspostavljene određene standarde sigurnosti koji će spriječiti da tragedije dosegnu ovakve brojke kakve smo navikli da dolaze iz trećesvjetskih država gdje europska kolonizacija nikad nije stavljala sigurnost ljudskog života na prvo mjesto. No, imamo li?
Mogli su nas u to razuvjeriti razmjeri ljudskih gubitaka u prošlogodišnjim potresima u Italiji kada se pokazalo da su nove zgrade padale kao da su sklepane kuće u nekom slamu, a ne u Europskoj uniji, posljedica mafijaškog dominiranja građevinom, korupcije, štednje na materijalima i slično. U tome nas mogu razuvjeriti i tragedije ovih 150 do nekoliko stotina ljudi koji su zadnje trenutke života proživjeli u ogromnom strahu, gledajući kako im se vatra približava i znajući da će umrijeti u plamenu, ako prije ne umru od gušenja dimom."
"Kakve to veze ima s portugalskim seljacima, izgorjelima u automobilima dok su pokušavali pobjeći od vatre ili u svojim kućama? Sigurno je da u Portugalu nisu uljepšavali prirodu stablima eukaliptusa, ali saditi eukaliptuse u području koje je na udaru požara čini se barem jednako nerazumno kao oblagati neboder zapaljivim pločama. Ovaj je požar, najsmrtonosniji u povijesti te zemlje, počeo od udara gromova, kombiniran sa sušom i vrućinama iznad 40 stupnjeva. Isto kao i u slučaju Grenfella, nije neobično da izbije požar, ali jest neobično da putem pokupi toliko ljudskih života sa sobom.
Ono o čemu bi trebale vrištati naslovnice novina jest, ovako izgleda klimatska apokalipsa spojena s ekonomskim interesima, okolišnom i društvenim degradacijom."
"Šume ubojice i zgrade ubojice, čini se, nova su europska normalnost. Degradacija socijalne države i degradacija okoliša u ime profita napreduju u Europi, smanjujući putem vrijednost ljudskih života, a ni Hrvatska, s koncesioniranjem i rasprodajom infrastrukture i prostornih resursa, sasvim sigurno, iz ovog procesa nije izuzeta."
Od poplava do požara. Od Gunje do Tučepa. Kao i u svemu, tri desetljeća nemara za prirodna bogatstva i okoliš, neodgovornost, aljkavost, neulaganje u obrazovanje, modernizaciju i infrastrukturu, privatni interesi, trka za profitom, prstohvat vremenskih neprilika i nesretnog ljudskog faktora - i eto recepta za katastrofu.