Čitam svoju omiljenu onomastičku literaturu - ilirsko, keltsko i ino nazivlje kojekuda. Većini ljudi dosadno. Razumijem. Meni svjedočanstvo o krvnim vezama s ljudima koje većina niti ne poima. Svjedočanstvo o ljudima koji su u nama nepoznati i njihov nepoznati život u tome nazivlju živi jednako dobro ili loše kao što živimo i mi, jednako voljeno i nevoljeno, siromašno i bogato, utlačeno, utučeno, šaljivo i prpošno. Matulići zar su nekada bili Vlasi, a Bobani Iliri? A Munižabe nisu munjene žabe, nego oni šta kredu žabe. Kako je nekada daaavno neki ukreja žabu i zašto pa je to ostalo ka testamenat u familji mu... e kad bi se i do toga moglo doći... Ljudi ko ljudi, nekada i sada.... a mene uveselila omiljena ulica