dodir koji uzburka more u meni...napravi orkanske valove...natjera život da divlja, da trći i luduje...i bonacu u drugome...mir koji se ne može opisati...mirno, mirno, predivno more...
samo ti to možeš, samo si ti to ikad mogao...samo ti ćeš ikada moći...
vratiti život u život...i snove i nemir i lune i lutalice...vile, demone, sve...
pokrećeš me, pokrećeš nešto u meni, neko traganje, neku drevnu magiju, nešto neuhvatljivo i neshvatljivo...
otvaraš vrata nekog novog svemira...kao Narnija...samo moja...
možda sam je zato toliko voljela nekada...nisam znala da imam svoju...da si to ti...
kada bi barem neizgovoreno moglo biti izgovoreno...
moja si luna, putokaz lutalice, netko koga tražim i hvatam u vječnosti...
hoću li? ikada?
ili samo sebe hvatam?
Post je objavljen 18.06.2017. u 19:02 sati.