Danas završavamo šesti i osmi razred.
Dva sina, dvije individue, dva karaktera, dva različita talenta...
Sa seniorom sam probila tu prvu barijeru, „izučila zanat
odgovorne majke" te polako ušla u sustav iz kojeg sam i sama
jedva čekala izaći prije par desetljeća.
Tada, u moje vrijeme, nisam znala
čemu toliki otpori na samom početku životnog obrazovanja.
Danas znam-sustav nas tjera da budemo ono što nismo,
da se lažemo i ne živimo sreću.
Svi već sve znamo o ovoj temi, mi kao roditelji, oni kao učitelji.
Potpuno razumijem i njih- raditi posao s djecom,
nešto što bi trebalo biti najljepše i najkreativnije
često se pretvara u tlaku, frustraciju i bijes.
Posao gdje nemaš svoju slobodu,
već se čvrsto držiš regula i natpisa iz udžbenika
koji se mijenjaju i tiskaju kako se mijenjaju državni vjetrovi
kao i ravnatelji škola koji ne rijetko dolaze na funkciju ,ne po zasluzi,
već po političkom opredjeljenju.
Ti isti ravnatelji koji su im nadređeni.
Ništa novo kod nas na što više neću trošiti riječi.
Danas završavaju osmi razred.
Mogli su puno bolje i složnije.
Opet ništa novo.
Većina roditelja koji svoje strahove prenose na djecu, ograničavaju ih,
sputavaju te žive svoje ambicije preko njih.
Djeca koja to nisu.
U ovoj dobi gdje se bezuvjetno voli,
ta mlada bića puna su zamjeranja, negative, kritike...
Ogledalo našeg društva.
Djeca koja sa četrnaest godina trebaju izabrati svoje životno zvanje.
Isti problem koji je i mene mučio u tim godinama, iste dileme, strahovi.
Sva naslijeđena uvjerenja o novcu, poslu,
autoritetima koja za mene nisu držala vodu,
a uporno su me filali tim glupostima.
Sve ono što sam osvijestila i prekinula u odgoju svoje djece
pokušavajući im što više dati slobodnu volju.
Neću reći da je teško-izazovno je usmjeriti mlado biće koje toliko voliš,
želiš mu svu sreću ovog svijeta.
Izazovno je promatrati kako se svijet u glavi mijenja i sazrijeva.
Izazovno je uvidjeti greške koje moraš pustiti da se iz njih nauči jer krivi korak vodi pravome.
On ga mora zakoračiti, ti si taj koji mu daješ ruku, ali da bi se osamostalio moraš ga pustiti.
Ta njegov je to život!
Na ovim ispitima pada puno roditelja jer odrađuje većinu obaveza djece
time im ne dopuštajući da uče, rastu.
Time zapravo djeci indirektno šalju poruku da nisu sposobni.
Svijest-nesvijest, razlika između gluposti i inteligencije.
Danas kao majci dva tinejđera na ovom životnom učenju uz njih dvojicu
divnih učitelja potpuno sam svjesna da rastemo
onoliko koliko se usudimo biti hrabri.
Hrabri za nova učenja.
Kada shvatimo da ocjene, diplome, obrazovanje, stručna sprema
prate naš unutarnji osjećaj zadovoljstva, istine i sreće,
onda možemo reći da smo pobijedili sustav.
Onaj svoj, unutarnji.
Mom divnom osmašu, senioru, djetetu koje oduvijek trči, ne hoda,
koji se igra svojom hrabrošću i upornošću
želim svu sreću i svjesnost na ovom životnom raskrižju
te poručujem da nema te greške koju ne može ispraviti,
nema tog zvanja, posla
kojeg ne može pobijediti, izazova kojeg ne može prijeći.
Za par dan kreću upisi, njegov izbor je strukovna škola.
Zanat koji će mu donesti zadovoljstvo i profit.
Ništa čvrsto i ništa fiksno za što se treba grčevito držati
jer ništa u ovom životu nije trajno.
Najveća kvaliteta koju ima i koju se silno trudim prenijeti im kao pozitivno uvjerenje
je da se ne boje promjena, već da hrabro idu u njih.
To je razlika između svjesnog i nesvjesnog čovjeka, između sretnog i nesretnog.
Nismo tu da bi išta trpjeli, tu smo da bi živjeli svoju slobodu.
Sve ostalo su izgovori.
Post je objavljen 14.06.2017. u 11:50 sati.