Gledamo i slušamo, ali svaki od nas to što gleda i sluša vidi i čuje na sasvim svoj poseban način, način primjeren našem vlastitom svijetu i svjetonazoru. Koliko puta ste nešto rekli ili učinili bilo s nekom namjerom ili tek onako usput i ne misleći na posljedice tuđeg sasvim pogrešnog razumijevanja vaše riječi ili čina. E, tu je sad opet pitanje što je u ovom slučaju „pogrešno“... koliko puta ste nekom rekli kako vas je pogrešno shvatio, a mislili ste da ste bili potpuno razumljivi svakome, pa ste dovedeni u situaciju da se ispričavate za neku sasvim bezazleno izrečenu riječ. A sve zato jer smo zaboravili da će nas netko razumjeti na svoj način, na način kako on gleda na svijet i sve ono što se oko njega zbiva. Meni se nekako čini da zapravo i nema pogrešnog razumijevanja onako generalno, jer svačije je gledanje drukčije pa tako i razumijevanje i ono je uvijek ispravno za upravo tu osobu, ali samo za nju a ne i za vas. Ono što je nekome pravo, nekom drugom je sasvim krivo i naopako – mi zapravo cijeli život živimo u nekom Rašomonu i nikad nismo sigurni kako će naša riječ biti shvaćena i kako će biti interpretirana. Tako smo stalno izloženi nekoj priči „pokvarenog telefona“ s kojekakvim ishodima, za nas ponekad jako neugodnim.
Ona poslovica „šutnja je zlato“ nije nastala bez razloga. Stoga, pamet u glavu i dobro razmisli treba li uvijek baš sve reći... ah da, usput, ima i ona poslovica „ispeci pa reci“.