Gledam beton ispred ulaza u zgradu...djeca su nacrtala školicu. Ispod nje piše zemlja...iznad, nebo...
Ironičan osmjeh i kažem sama sebi, da, točno tu, između zemlje i neba, samo je škola...malo drugačija od one u koju smo išli određeni broj godina...
Ulovila me panika.
Ne zato što je priča od pola godine imala svoj početak, sredinu i kraj. Tako tipičnu da ne može biti više tipična...samo prokleto ubrzanu. Možda mu je najviše vremena trebalo da me osvoji...za sve ostalo, imam dojam da smo požurili...upoznavanja prijatelja, obitelji, suživot (kakav god bio)...skidanje ružičastih naočala, prve mane, svađe, problemi, zajednički godišnji...zid koji ne znamo preskočiti, zaobići ni razbiti...i kraj...
Pomislila sam da će mi nedostajati, hoće...dijelovi njega...onaj pitomi, svima simpatičan i dragi dio njega...mekana kosa i njen miris, koju sam toliko voljela maziti...netko tko me pazio i mazio...ali, ima i ona druga strana, koja je poput čudovišta koje izviri kad ne treba...i samo nasamo, kad nema svjedoka...drama i nesigurnost, svađe i ljubomora...strana od koje sam željela glavom bez obzira pobjeći i rekla sam da je dosta...nisam bila uvjerena da je problem riješen kad se smirio.
Dovoljno je jednom vidjeti nekog kako se duri i svađa uporno i ima neki svoj čudan uski način gledanja na svijet...koji je meni toliko stran da mi se ne čini da prebivamo na istom planetu...Vjerujem da svatko ima svoje svijetle i svoje tamne strane, daleko sam i ja od anđela...no ponekad nas ta "tama" u nekome plaši više nego što sve ono dobro u njemu može donjeti lijepoga...
I zato...mislim da nisam pogriješila. Imali smo ubrzanu neku priču, nije bila loša...ali, nije očito ni trebala potrajati.
Pa ipak...panika je tu kao neki neželjeni gost...što sada, što ako sam otišla iz nečega što je ipak više vrijedilo, što ako su se problemi mogli riješiti...možda i jesu, barem oni po pitanju suživota i financija. Ali osoba kao takva da se promijeni...teško. I ne mogu zaboraviti i zanemariti tamnu stranu nekoga. Pogotovo kad se kosi sa mojim pogledima na život i svijet. A kosila se.
Panika jer...bit će opet pustih i praznih vikenda. Preispitati ću opet sve staze kojima biram kročiti...stoput se pitati, jesu li prave.
Panika jer...zaista imam problem, jasno mi je...ne znam baš i ne volim biti sama. Iako, vjerujem da sam u redu i sebi sam često sasvim dobro društvo i ne muči me samoća kao takva...ali volim biti u vezi...i bila sam, tisuću godina. Znam da ću jednom morati prestati oslanjati se na taj neki fiktivni oslonac...nekoga svog...makar ga nikad ne trebala niti se oslonila. To je poput ograde za koju se nikada ne hvataš, ali voliš znati da je tu.
Panika jer...možda neki izbori nisu pravi. Osuditi će me oni koji se ne slažu s njima. Majka pogotovo. Možda bi njen izbor na mom mjestu bio drugačiji. Ali, ja nisam ona. Niti ona ima pravo očekivati da odaberem ono što ona misli da je najbolje za mene...biram za sebe i biram sama.
Možda i krivo...ali, sve je to škola.
Post je objavljen 12.06.2017. u 18:12 sati.