Na pustom kamenjaru,
Kuće gradilištu, c e d r a dva,
Tek sadnice, metar visoke,
Brižljivo su zasađene.
A oni rasli pa izrasli,
Kao mjesta s i m b o l i,
Kršna draganca mi oba !
Ovdje uz novogradnju su odrasli.
Što dolazilo, to i prolazilo,
Budno su događaje kuće i ljudi svjedočili,
A stasita mladost potegla
Da bi plavetnilo dosegla
K nebu se visoko uzdizala
I krov kuće nadrastala.
Krošnja, vitke šireći grane
Bila trajno gostoljubiva.
Udomila skrito gnijezdo vrane
I nezahvalne potkornjake privlačila.
Amputacija preloma i napasnika
Tek je za kratko neminovnost odgađala.
I „ b i j e l a k u ć a kod d v a c e d r a
Bijaše čila, ponosna i vedra !''
Zajedno smo život slavili,
Dok nas snijeg na glavi,
A u krošnji grane suhe,
Ko ambulanta i tablete ,
Na istjecanje vremena ne podsjete .
Pa onda dođe to, baš to,
Što znalci nazivaju n e u m i t n o !
Jedan će prvi, a drugi kasnije,
Što na kraju važno nije
Kad i tko svoj povjereni život
Će vječnosti vratiti prije ....
Sada cedrova nema .-
Kuća stoji zbunjena,
razgoljena, nijema.-
Ustrajno p o s t o j a n j e
Bez zastoja reda dane :
Kišne, tmurne,
Vihora magle,
A poneke i nasmiješene, sunčane .
„ D v a c e d r a uz k u ć u b i j e l u “
Ostaju sada još p o n e k o m u
Samo slika u s j e ć a n j u . . .
Domoljubac - Zvonimir Tomac, iz zbirke 'Zvjezdice nas gledaju'
Post je objavljen 11.06.2017. u 18:52 sati.