Marketing
Španjolski građanski rat
Bijela noć i osvit Crvene zore – 18. na 19. srpanj 1936.
U noći 18. na 19. srpanj 1936. nazvanoj 'Bijela noć' polako se primicala zora nazvana 'Crvena zora' i sada više nije bilo povratka, jer netom sastavljena 'nova stara' vlada objavila je da će 'odgovoriti na fašističku objavu rata španjolskom narodu.'
Kao prvi odlučni korak ta nova vlada je odlučila podijeliti oružje sindikalnim organizacijama pod parolom: 'Narod će se naoružati!' Tako je, s prvim zracima sunca koje se tek dizalo nad Madridom, krenula kolona kamiona natovarenih oružjem iz Ministarstva rata prema središtima UGT (Union General de Trabajadores – socijalistički sindikati) i CNT (Confederacion Nacional de Trabajo – anarhistički sindikati).
Oružje je s velikim oduševljenjem prihvaćala mnogobrojna masa ljudi koja je bila sve nestrpljivija, a posebice jedan oružani odred socijalističke mladeži poznatiji pod nazivom 'La Motorizada' jer su svi pripadnici istog raspolagali motociklima, mopedima, motorima ...
No, od tih 65 000 pušaka koje su podijeljene samo je njih 5000 imalo zatvarače, dakle, samo su te puške bile i bojno ispravne, dok su za ostalih 60 000 pušaka zatvarači bili uskladišteni u vojarni Montana.
Iako je Ministarstvo rata Republike zapovjedilo zapovjedniku vojarne Montana, brigadiru Francisco Serri, da odmah preda zatvarače za puške, brigadir je tu zapovijed glatko odbio i tako označio pobunu u samom gradu Madridu. Istog trenutka i svim ostalim skladištima oružja zapovjeđena je predaja oružja sindikatima, ali to je stiglo prekasno.
Naime, počeo je drugi val pobune. General Franco doletio je zrakoplovom tipa 'Dragon Rapide' na uzletište zračne luke grada Tetuan. U međuvremenu posada razarača Churruca predomislila se i vratila svojim časnicima zapovijedanje brodom, pa je ovaj razarač sada razvio zastavu pobunjenika, te će ubrzo kod Cadiza iskrcati prve kontingente postrojbi Afričke armije, točnije marokanske regulare i to sve pred nosom ratnih brodova Republike koji su ostali bez časnika i kao takvi pokazali se skroz nesposobni da zapodjenu bitku s odmetnutim i pobunjenim razaračem.
(Athumanunh ne može vjerovati koliko je samo bilo nesposobnosti, aljkavosti i traljavosti koja su kasnije izrodile trajnu nesposobnost Republikanske ratne mornarice tijekom svih godina rata)
Naime, te presudne zore 19. srpnja krstarice Libertad i Miguel de Cervantes doplovile su u bojnoj spremnosti do El Ferrola, ali kako su se u međuvremenu časnici pobunili posada ih je zatvorila u potpalublje, pa su obije krstarice bile izbačene iz bojne uporabe. Gotovi isto dogodilo se i na jedinom bojnom brodu Republike Jaime I.
Najžešća i najkrvavija bitka između časnika i njihove posade razvila se na krstarici Miguel de Cervantes gdje su časnici pružili očajnički otpor posadi do posljednjeg čovjeka. Nakon te tužne i žalosne bitke posada je uz dužno poštovanje i sa svim vojnim počastima spustila tijela svojih časnika u more.
Istodobno topovnjača Dato stala je na stranu pobunjenika, te je i ona prebacila jedan odred marokanskih regulara iz Maroka u Španjolsku. Padom mraka tri zrakoplova tipa 'Breguet' u Sevillu su prebacili 5. bandere (5. satniju – po Athumanunhu) Legije stranaca.
Unatoč svemu tomu, početnim uspjesima, među pobunjenicima vladala je po Athumanunhu neshvatljiva pomutnja. Naime, general Mola nije uspio staviti pod svoje zapovijedanje pobunjene časnike iz UME (Union Militar Espanola – desničarska časnička organizacija) i falangiste. General Mola nije bio sasvim siguran da li je general Miaja, zapovjednik pješačke brigade, sa svojom brigadom uz njega ili protiv njega.
Nije se znalo ni tko će zapovijedati pobunom u gradu Madridu, a mnogobrojni zbunjeni pobunjeni časnici sklanjali su se u vojarnu Montana koju su sada već okružili naoružani pripadnici UGT i CNT zahtijevajući zatvarače za puške. Napetost je rasla iz sekunde u sekundu, a onda je netko od časnika napokon izgubio strpljenje i po naoružanoj masi, koja je okružila vojarnu, otvorio strojničku paljbu.
Masa je uzvratila iz pušaka, a sve više je ljudi, građana Madrida, pristajalo na stranu Republike tražeći oružje i sve glasnije skandirajući: 'Smrt fašizmu!' 'Svi u pomoć Republici' 'No pasaran!' Ova posljednja, 'No pasaran' – Neće proći!, postala je kasnije i prisega 'interbrigadista' koji su prisezali jedni drugima kako neće napustiti svoje borbene položaje.
La Rubia
Post je objavljen 11.06.2017. u 09:18 sati.