Rekoše stari blogopisci da je bolje da kompjuter propadne, nego da se blog zatre. Tako da se opet nalazim pisati što god da uspijem iscijediti iz spužvaste gvaljice koja se u bolje dane zvala mozgom. Glavno da bude nešto, a poslije ćemo ako već ne lako, a onda opet ovako.
Princip zapravo i radi jer u glavi mi se u zadnja skoro pa tri desetljeća zbilja svačega nakupilo, a potom isfermentiralo. Tako da se i iz najiscjeđenijih stanja može opet nešto iscijediti, zašećeriti i razmutiti u vodi te onda ponuditi slučajnom naletniku, da se fino otruje. Međutim, to što je ideja esencijalna za bilo kakvo stvaranje ne znači da je dovoljna. Treba i raditi, a tu sam još manjkaviji, nego s idejama.
- Opet svodiš post na samosažalijevanje.
Dolaziš me spasiti?
- Pokušavaš se sâm spasiti ovim monodijalogom.
Možda, a možda mi se samo učinilo duhovitim prekinuti priču ovakvom upadicom.
- To i jest spašavanje. I nije ti prvi put.
Bit će da smo uhodan tim.
- Bit će da si nepopravljiv.
I što ćemo sad?
- Sredi se malo.
Kako ću, kad mi se spava.
- Sredi se tako da odeš spavati. Možda sutra budeš suvisliji.
Možda.
Post je objavljen 10.06.2017. u 22:31 sati.