NESTRUČNO SAMOOBRAZOVANJE SHEBLANE UČE (moglo bi ispasti bolje od baljezgarija kojekavih dubioznih seminarskih otkrivanja tople vode u potrazi za izgubljenom pameću)
Kako se oporaviti od zlostavljanja? Zvuči glupo, ali meni nije kada je postavljeno u meni novom kontekstu, nadam se, ne tek privremene odlučnosti. Taj moj novi kontekst i nije nešto novo za ovaj svijet, pa čak ni za mene. Blinka lampica duha u mojoj boci već jaaaakooo dugo, ma tko bi poslušao kad za to treba hrabrosti.
Mudri ljudi su uvijek bistro jednostavni. Nisam mudra i prihvaćam se kao takvu. Imam sreće da sam čitala neke mudre i valjda nešto naučila, al od teorije do prakse vode hrabrost, volja i snaga, a tako je lijepo čitati i maštati i sanjati, a ništa ne poduzimati, njak.
Najlakše je kukati. Kukanje je dobro... treba otkukati, ali kad otkukaš svoje, trebalo bi nešto i učiniti, a ne samo uzeti predah do sljedeće kuknjave.
Sagledati sve...
Ono što vidim oko sebe jest:
1. šuti i trpi
2. tako je to i svi to gutamo
3. ništa se ne može poduzeti, pa čemu se zamarati
Kao da je ljudska duša tako neka stvar koju boli kua i nema veze sa životom čije zakone kao moraš poštovati čak i kad su posve bolesni - samo zato što svi to rade. S nekim ljudima smrdi, al je barem toplo, pa sad ti biraj oš se smrzavati sam.
Ja ću se smrzavati sama na toj vjetrometini jer tamo ne smrdi, a svako malo naiđe i netko tko je ispao iz sustava i ozdravio.
Tj., učinit ću sve da izađem
Vidim bolesne reakcije na situaciju zlostavljanja: moja je kada me osjećaj dužnosti, krivnje i srama sprječava da to priznam. Vidim to u očima onih malobrojnih od koji sam pokušala zatražiti podršku. Nisam dobila podršku - ono što sam dobila je deklarativno i pokazuje moj strah, njihov strah, blokade koje je teško probiti jer OD ČEGA ĆEMO ŽIVJETI AKO SE POBUNIMO, ILI OD ČEGA ĆEMO ŽIVJETI AKO POTRAŽIMO NEKO NOVO MJESTO ZA ŽIVOT,, ILI TAKO MI JE TEŠKO DA NI SAMA SEBE NE MOGU DRŽATI A KAMOLI TEBE, ILI ŽELIMO TO ŠTO PRIJE ZABORAVITI I NASTAVITI DALJE. Kud bi dalje kad ovaj put uvijek ide jednakome završetku: nezadovoljstvu, potlačenosti duše, zarobljeništvu.
Razvodim se od POSLA, ali i svoje obitelji jer gdje smo kad ja moram sve povlačiti. Danas mirno rekoh NE. Kućanski poslovi, naš društveni život.... blablabla.... nosite danas to sami. Skupa smo stvorili odnos da se od mene očekuje toliko toga. Ne krivim nikoga, ali zatvaram vrata sobe i ako ćete bez mene biti izgubljene ovce, vaš je problem. Pretvorili smo se u ljude koji se više ne razumiju. Nitko tu nije kriv i svi smo krivi, i ne osuđujem... samo odlazim. Već sam zapravo otišla, a da to niste primijetili.
Prijatelji, posebna tema. O tome ću neki drugi dan jer ne može sve sada i odmah.
Psihološka pomoć svakako: istarumatizirana sam i treba mi.
Odmor prvo... cijeli dan za sebe, a onda pomalo dalje u nekom novom smjeru.
Kad se odmorim, potražit ću neku psihološku pomoć na netu. Potrebna mi je ta vrsta podrške. Nemam love za to, ali možda postoji neko besplatno savjetovalište.
Uzrujana ne mogu ništa zdravo napraviti....
...a trebala bih ispraviti i pravopisne pogreške u ovim svojim pisanijam.... bit će i to
Dakle, kako se osjećan.... umorno, sheblano, skršeno, razočarano, poniženo.... NORMALNO, ČOVIČE, NAKON ONOGA SINOĆ. Prihvaćam, PROĆI ĆE, ALI STVARI TREBA MIJENJATI, DEFINITIVNO!
I PUNO TIŠINE, NO TV, ZAVUĆI SE U TRAVU
IDEJE: otići u Irsku kod obitelji, a i prijatelji su mi tamo... ili osnovati Udrugu za pomoć zlostavljanim profama... ili prodati stan i kupiti imanje u Lici te napraviti samoodržo domaćinstvo....
Post je objavljen 10.06.2017. u 11:40 sati.