Nedavno sam naletila na članak o "Istini iza fotografije mladenaca koja je dirnula stotine tisuća duša" tj. priči iza viralne fotografije uplakane nevjeste koja je kao raznježila sav romantičarski svijet. Ukratko, famozna „tajna“ bi bila da je umjetnički nastrojenom fotografu u jednom trenutku dodijalo fotkati usiljene kič-šablonske prizore mladenaca od kojih živi (uz standardne zalaske sunca, rascvale ružine grmove, palme, rive, fontane i slično, znate kako to već ide) pa je mladoženji dao uputu što da svojoj odabranici šapne na uho kako bi je iznenadio i raznježio - a da će ih onda on, u tom kao autentično-spontanom i romantičnom trenutku mladenkine predviđene ganutosti, uhvatiti objektivom za naj-fotku (digresija: jer se od mlade na „njen dan“ očekuje tronutost do suza budući su suze krajnji dokaz ženine sreće?).
Romantičari bi na cijelu situaciju rekli „kao Cyrano na Christianovo uho pod balkonom voljene Roxane“, a manje romantični bi rekli „kao gluhi telefon“: ovaj doslovno uputio mladoženju što da šapne mladoj, mladoženja primijenio na mladenku, ova se rasplakala (pretpostavka dirnute većine je od ganuća, a ne od stida što joj dragi nije u stanju samostalno smisliti dvije suvisle?) i u konačnici ovaj foto-makijavelić opali „Sveti gral“ fotogeničnosti - suze radosnice na licu mlade nevjeste, „savršenu“ reklamnu fotku kojom će nahraniti portale i publiku gladnih narativa Romantike te izreklamirati sebe.
No on ih je zapravo išao hvatati u trenutku, khm, ne baš drvenog željeza, ali recimo - spontanije namještenosti pred kamerama (od uobičajene usiljene namještenosti pred kamerama). Jer ipak je i dalje riječ o namještenosti, samo što je fotograf umjesto fizičkog namještanja u kič romantičnu pozu pribjegao emocionalnom namještanju mladenaca u kič romantičnu pozu.
Mislim da se već sluti o čemu to ja ovdje.
U fokusu: Poza.
(Poza može biti samo u fokusu (tuđeg oka, oka objektiva, prisustva drugog), no sve u fokusu ne mora biti Poza. Ako gledamo, pratimo ili snimamo nešto nesvjesno našeg ili oka kamere, ono ne reagira Pozom.)
Bez obzira na vještinu i majstorstvo inscenirane „spontanosti“, „autentičnosti“ i sl., ako je svjesna oka kamere ona je neizbježno i dalje poza (pred kamerama). Biti (ponašati se) solo i biti pred pogledom (okom drugog) dva su bivanja. Ali ni to nije diskvalifikacija sama po sebi. Poziranje je potpuno legitimno (nekome i posao, npr. svakom glumcu, manekenu, foto-modelu, kao i mladencima uostalom, a pozirati se može i iz praktične potrebe (recimo fotke za osobnu) ili iz zabave (blesiranje pred drugima, šašavi selfiji i sl.) i tako dalje).
U navedenom slučaju uplakane mladenke, primjerice, svi su dogovorno htjeli i pristali na poziranje i na obostrano zadovoljstvo odradili ugovoreni posao, i fotograf koji je dobio nešto drugačije od standardne šablone (fotke mladenaca), a i mladenci koji su htjeli i dobili jedinstvene romantične fotke vlastitog vjenčanja za vječnu uspomenu. I, iako za moj ukus teška šećerlema, sve legitimno, sve 5 (to jest, sve dok ne počne uvjeravanje silom da nije riječ o pozi, u pokušaju prodaje/podvale nekih drugih narativa). Prigodno za jedan filmski happy end.
Ukratko, poza nije samopodrazumijevajući bauk. No zato možemo i trebamo razgovarati o kvaliteti poze.
Poza 1.: OVO JE DOGOVORENO FOTOGRAFIRANJE NA DVORU ZA KOJE SAM SE SPECIJALNO OBUKLA, NAŠMINKALA I NAPRAVILA FRIZURU, ALI ĆU SI SADA POMNO NAMJEŠTENA SJESTI ZA ZLATNI RADNI PREDSJEDNIČKI STOL, POD NJIM ANATOMSKI NEUDOBNO ALI PO BONTONU PRAVILNO SKUPITI I NAKOSITI NOGE TE KO FOL POTPISUJUĆI GLEDATI U NEKE PAPIRE A NE DIREKTNO U FOTOAPARAT TAKO DA IZGLEDAM ZAPOSLENO I PAMETNO.
(IZVOLITE PRIMIJETITI I DOMOLJUBNO RASPOREĐENE DOMOLJUBNE DETALJE NA STOLU TE ŽENSKE LIKOVE NA ZLATNO-UOKVIRENIM ULJIMA IZA MENE KOJA SU TAMO ZATO ŠTO ŽELIM PORUČITI DA SAM JA KAO ŽENA-PREDSJEDNICA ŽESTOKA POBORNICA ŽENSKIH PRAVA OSIM, NARAVNO, KAD PROLAZIM KRAJ BOČNIH VRATA TVORNICE ORLJAVA, KAD SE ULIZUJEM TRUMPU I U OSTALIM NEBITNIM SITUACIJAMA)
A istog dana, no u drugom svemiru...
Poza 2.: OVO JE DOGOVORENO FOTOGRAFIRANJE U PRIRODI ZA KOJE SAM SE SPECIJALNO OBUKAO, OBRIJAO I RAZBARUŠIO FRIZURU, PA ĆU SADA POMNO NAMJEŠTEN U SPORTSKI ĐIR PROVESLATI KAJAKOM PO NIAGARI TE KO FOL NE MAREĆI ZA KAMERE I FOTOAPARATE USPUT ĆASKATI SA GRAĐANIMA TAKO DA IZGLEDAM LEŽERNO A ZAINTERESIRANO I AKTIVNO, ZGODNO A PAMETNO, SVE U SVEMU SEXY COOL, YEAH.
(IZVOLITE PRIMIJETITI I VIDNU OBIČNOST DETALJA NA MENI I OKO MENE, NEUGLEDNE ŠLAPE NA MOJIM NOGAMA TE GRAĐANE RAZNIH DOBNIH SKUPINA POMNO POREDANE IZA MENE KOJI SU TAMO ZATO ŠTO ŽELIM PORUČITI DA SAM JA KAO PREMIJER PREMIJER SVIH GRAĐANA TE ŽESTOKI POBORNIK ZAŠTITE OKOLIŠA I LJUDSKIH PRAVA UVIJEK I SVUGDJE PA ČAK I KAD SAM KAO NA ODMORU, JER NE DRŽIM DO FORME VEĆ SADRŽAJA)
Poze, ali s razlikom. Prva govori "Sva sam si važna", druga govori "Ovo je važno".
U prirodi je KGK da pozira i pri tom afektira nesvjesna svoje ridikuloznosti, jednako kao što je i u prirodi (pa čak i urođeni talent) kanadskog premijera da potpuno svjestan svoje „super-moći“ s lakoćom pozira i besramno zavodi (kamere, medije, publiku etc.) bez afektacije.
Oboje dakle dijele crtu bivanja pozerima. (I to je otprilike i jedino što dijele.) Ukratko, jedno pozira isprazno i pri tom smiješno, drugo pozira sadržajno i pri tom ozbiljno.
Ali opet, ne valja činiti grešku i letiti sa zaključkom da je Poza u pravilu teška prevara i laž, i da je prevara i laž jer ridikulozna (jednako kao što ni poza KGK nije laž samo jer je ridikulozna, iako ridikulozna jest).
Prizor razdrljenog Putina na konju ili u lovu na tigrove također je ultimativni kič, klasična propagandna Poza, upravo stvorena za smijeh, porugu i satiričnu pišanciju u jednakoj mjeri kao i predsjedničina „Zaposlenost za zlatnim predsjedničkim stolom“. No sumnja li itko u Putinovu ozbiljnost i autentičnost poruke koju odašilje? Naime, u njegovu kič-pozu smrtno opasnog i nemilosrdnog lovca nemamo razloga sumnjati, on ju je na političkom planu ne jednom potvrdio. Njegova je Poza stoga estetski i etički dakako groteskna i odlična prilika za zasluženu porugu, no neugodno je realna i ne zavarava. Koji je njen sadržaj, značenje, ime? Ona upozorava, njeno ime je Prijetnja. A on si ju može priuštiti ne zato što lijepo ili saliveno pristaje njegovom onižem bljedunjavom liku, već jer si je tako autokratski posložio državu da nitko u njoj neće kroz smijeh glasno vikati „Car je gol!“. Umjesto toga vikati će je kao krilaticu, kroz ponos njegovim mišicama (surovošću) ili naprosto od straha šutjeti. Rijetko tko bi se u Rusiji (i ne samo Rusiji) danas usudio suprotstaviti većinskoj sljedbi Putinovog kulta ličnosti.
Dakle?
Hoće li Poza biti prihvatljiva ili ne, probavljiva ili neprobavljiva, ovisi o kakvoj Pozi je riječ, o njenom sadržaju i kvaliteti istog. Nije isto reklamira i/li prodaje li njome netko svoju prijesnu pokondirenost ili ekološku poruku o potrebi očuvanja prirode za našu djecu. Trudeau je, primjerice, ne samo umjetnik Poze već i pozer s pokrićem. Koristeći svoj pozerski talent za promicanje brige o općem dobru, za osvještavanje na području ljudskih prava i korekciju negativnih društvenih pojava, on daje ono što prodaje.
I zato njemu „spontanija namještenost“ alias Poza pred kamerama može proći, a jednoj KGK ne.
Određena se doza narcizma može abolirati (samo) kvalitetnim sadržajem. Muhammad Alijevo „I AM THE GREATEST!“ zvučalo bi šuplje da to nije bio i slučaj. Što hoću reći? Pozerstvo. U prirodi je mnogog (ako ne i svakog) čovjeka. Pa neka i pozira, prašta (mu) se - ako je i sve dok je s pokrićem. Bez kvalitetnog sadržaja ono je samo nasilje nad razumom, sprdačina, napuhani balon i/li poserstvo.