Čitajući komentare na post „Borba za život“ primijetio sam kako su se komentari uglavnom 'bavili' drvom iako je poanta mog posta bila skrivena u rečenici „Nadam se da će i moja unučica biti jednako tako žilava u svojoj borbi za život – naime, ime joj je Flora.“ Istine radi, ta skrivena misao pala mi je na um tek kad sam počeo pisati post, tako da se on može promatrati iz oba aspekta.
Ipak, hvala im na tome, jer tako saznah da se, najvjerojatnije, radi o javoru.
Neki dan pročitah „Doboši noći“ M. Jergovića i jedan odlomak me ponukao da o njemu zborim na temu tog drveta – javora, ali opet s drugom poantom.
U romanu autor piše o Josipu Guberniki (rođenom 1888. godine u Beču), koji je od 1914. do odlaska u Argentinu 1920. bio u Sarajevu u namjeri da po Jahorini i Bjelašnici istražuje rasprostranjenost bijelog javora, „kao najrjeđeg među svim drugim bosanskim stablima, i javora za violine (dževerasti javor), koji je najrjeđi među javorima, pa raste samo gdje ima suze i nesreće“ iz čijeg su drveta čuveni majstori iz Cremone gradili svoje violine božanstvenog tona.
Taj „javor je prirodno deformiran, degeneriran. Njegova struktura je gušća, zbijenija, a struktura drvnih vlakana je undularna, valovita u odnosu na pravac rasta. Dugo se vjerovalo da je takva struktura posljedica zime i gladi, a tek su istraživanja s kraja dvadesetog stoljeća otkrila mikrouzročnik, virus koji izaziva deformaciju unutar debla.“
U proljeće 2015. godine su, piše M.J., na obroncima Julijskih Alpa zasađene „eksperimentalne plantaže bijelog javora, inficiranog biljnim virusom koji bi trebao izazvati zgrušavanje i deformaciju drvenog tkiva“. Prema predviđanjima znanstvenika tamo negdje 2040. godine „mogli bi biti izrađeni prvi instrumenti od umjetno uzgojenog džever-javora“.
„Tako će, na predvidljiv način, okončati mit o ptičjem javoru, a u bosanskim će zadivljalim prašumama, na rubu truleži i smrti od gladi, mirno rasti ubogi džever-javori. Gubernik je, vjerojatno i prvi, otkrio fenomen zgrušnjavanja drvenog tkiva i pojavu valovitih vlakana, koji su posljedica deformacije bijelog javora. Iz takve deformacije, nepravilnosti, greške u razvoju, svojevrsnog javorovog rahitisa, nastajale su Stradivarijeve violine. Savršenstvo je u izobličenju i odstupanju od norme, a ne u skladu i simetriji, u božanskom trijumfu vrste. Džever-javor izgleda kao ruglo medu javorima. Sitan i sputan, opuštenih grana i rijetkog lišća, da je takav izrastao uz Hitlerovu autocestu, marni bi ga cestari brzo posjekli i zamijenili snažnim i granatim stablom. Zato mu i treba dvadeset pet, trideset, i još više godina da uzraste do daščice za jednu violinu. Zdrav, uhranjen javor razvije se i takvo deblo stekne u pet-šest godina.“
Čitajući ovaj odlomak, jednako kao pri pisanju posta „Borba za život“, rodila se misao koja nema direktne veze ni s Gubernikom ni s bijelim javorom, već s rečenicom: „Savršenstvo je u izobličenju i odstupanju od norme, a ne u skladu i simetriji, u božanskom trijumfu vrste.“
Pomislih, zar to ne bi mogao biti slučaj i s čovjekom? I sjetih se genijalnog fizičara Stephena Hawkinga, kao najboljeg primjera za tu tvrdnju, a ona glasi: nisu uvijek najbolji najjači i najljepši. Jednako kao što javor kojeg bi Hitler posadio uz autoban nije bolji od džever-javora, „sitnog i sputanog, opuštenih grana i rijetkog lišća.“
P.S.
Rečenice pisane u kurzivu su citati iz spomenute knjige Miljenka Jergovića, „Doboši noći“, izdanje Faktura, Zagreb 2017.
Post je objavljen 07.06.2017. u 11:03 sati.