"Prijatelje treba tražiti, neprijatelji dolaze sami" poznata je izreka koja se može upotrijebiti na mnogim mjestima i u mnogim situacijama. Uključujući i razne internet-servise, poput bloga. Danas, u moru blogova i masi blogera, doslovno treba tražiti one malobrojne kvalitetne i normalne blogove i blogere, dok se s druge strane nenormalnih "blogera" i "šrot"-blogova može naći na svakom koraku.
Poseban problem u čitavoj priči su upravo "blogeri" koje bi se moglo slobodno proglasiti psihijatrijskim slučajevima, tj. oni kojima je pisanje vlastitog "bloga" i komentiranje po tuđim blogovim svojevrsna metoda za liječenje vlastitih frustracija i kompleksa.
Problem je tim veći što takvim "blogerima" prividna anonimnost "daje krila" - kad su pred ekranom i iza tipkovnice, uvjereni su kako su nedodirljivi i da im nitko ništa ne može i ne smije, dok za sebe smatraju kako su toliko moćni i važni da drugima sve smiju, te da su uvijek i apsolutno u pravu. Uz to, kako znaju biti vrlo "glasni", odnosno revni i aktivni u pis(kar)anju i komentiranju, često se nameću pukom kvanitetom svojih postova i komentara.
To uglavnom rade način da, kad god im se pruži prilika, pokušavaju u komentarima provocirati ili zametnuti nekakvu svađu s drugim blogerima. Pa u tu svrhu trolaju, pljuju i vrijeđaju, često umjesto da komentiraju izrečeni stav, komentiraju onoga tko je iznio stav i pokušavaju ga diskreditirati (tzv. ad hominem napad). Ako se radi o fotografijama na foto-blogu, ne komentiraju fotografije već nešto sasvim deseto (najčešće opet samog autora). I tome slično...
Ponekad pojedinci čak i idu toliko daleko da na na vlastitom blogu napišu čitav omalovažavajući, pljuvački i klevetnički traktat o drugom blogeru koji im iz samo njima znanog razloga ne paše.
Post je objavljen 16.07.2017. u 00:01 sati.