Obično se recenzija piše nakon pročitane knjige. Ovaj puta me dolazak
pošiljke s naručenim "Čekanje na barbare" (u originalu "Waiting for the barbarians")
J.M. Coetzee-a, već na sam pogled na naslovnicu nagnalo na hrpu
zanimljivih asocijacija. Ne bi bilo lijepo da ih nabacim na
pročitano djelo, osjećao bih se kao da neku svoju mazariju nabacujem na
djelo nekog majstora, pa ih radije odvajam na posebnu hrpu.
Dakle, prva misao mi je bila "baš ih moramo čekati, ma daj, već su tu,
rade nam o glavi!", i nije mi uopće bila ISIS na misli ili neki slični
teroristički idiotizam, nego, o tempora o mores, izborna trakavica u Lijepoj
Njihovoj. Kerum. Bandić. Božo! Joj i naopako!
Očito sam previše čitao naslove u HR online novinama-dalje je rijetko
moguće bez ubrzane posjete WC-u...evo baš danas se Žele opet iskazao, majka
mu visoko čelo ljubi...
U proširenju misli, pomislio sam o Trumpu i o imbecilima poljske ili tajvanske političke
scene, od onih koje donekle znam iz vlastitog iskustva. Nisu "naši" usamljeni,
ne, samo slijede trendove. Sudeći po nacionalnom nam biću, koje je od
stoljeća sedmog do danas uspjelo proizvesti uglavnom tipove klase Ante,
Thompson i slični, i nas ostale, koji ili uživamo u valjanju se u tom
sranju ili pak bježimo uspaničeno što dalje od toga da nam se ne bi
prilijepilo za pete, dobro je da nam se to nacionalno biće smanjuje.
Ne uzimajte me ozbiljno, samo sam proletio pogledom kroz HR novine pa su mi
se probudile najniže strasti, genetika radi, što ćeš.
Iduća, kulturnija asocijacija mi je bio Buzatti i njegova "Tatarska
pustinja", genijalno djelce u kojem glavni lik, vojnik a kasnije
zapovjednik utvrde na granici, proćerda cijeli život čekajući na napad
barbara, koji će zaprijetiti državi koju brane. Buzatti je tamo zapravo
pisao o onom što je vidio među novinarima koji su čekali na katastrofe i
"velike" događaje, da bi imali o čemu pisati, i da bi ljudi mogli pasti
svoje lijene mozgove na tome. Što bi tek gospodin Buzatti mogao napisati na
temu današnjih novinara i sitne kvazinovinarske stoke koja je uglavnom
polupismena i juri za guzicom neke Nives ili Kim namazane Niveom? Vjerojatno
ništa, jer bi ga prije zagušila vlastita utroba u bijegu od takvog "užitka".
Još kulturnija mi je bila poveznica na Kavafisa, grčkog pjesnika s kraja XIX
i prve polovice XX stoljeća, koji je napisao jako lijepe stihove na temu
barbara i njihovog (ne)dolaska.
Zapravo sam pomislio kako je vrlo hrabro napisati knjigu tog naslova.
Prevelika je konkurencija ...barbara.
Evo mog prijevoda Kavafisa:
Čekajući barbare - Konstantin Kavafis
Zašto danas čekamo, okupljeni na trgu?
-Jer danas trebaju stići barbari.
Zašto je stao sav posao u vijeću?
Zašto vijećnici sjede i ne donose zakone?
-Zato što će danas stići barbari.
Kakve bi zakone vijećnici sada mogli donositi?
Donosit će ih barbari, kad dođu.
Zašto je car ustao tako rano,
i sjedi pred glavnim vratima grada
na prijestolju, u grimizu i sa krunom na glavi?
-Zato što će danas stići barbari.
Car čeka na njihovog vođu
da ga dostojno primi. Spremio je za njega
čak i povelju. U njoj mu poklanja
mnoge titule i naslove.
Zašto su dva naša konzula i pretori danas
izašli u skrletnim, zlatom vezenim togama?
Zašto nose narukvice s mnogo ametista
i prstenje s mnogo blistavih smaragda?
Zašto nose dragocjena žezla
sa sjajnim intarzijama od srebra i zlata?
-Zato što će danas stići barbari,
a takve stvari zabljeskuju barbare.
Zašto vješti govornici ne dolaze kao obično
držati govore, reći što su pripremili?
-Zato što će danas stići barbari,
A takve stvari njih zabljeskuju.
Njih gnjave retorika i javni govori.
Što znači ova nagla nelagoda i ovo
komešanje? (Kako su se samo lica uozbiljila!)
Zašto se ulice i trgovi iznenada prazne,
zašto se svi vraćaju kućama, zadubljeni u misli?
-Zato što je stigla noć, a barbari nisu došli.
Došli su samo neki ljudi s granica
i vele da barbara više nema.
I sada, što će sada biti s nama, bez barbara?
Oni su bili bar neko rješenje.
Post je objavljen 31.05.2017. u 23:05 sati.