U rano popodne sretnem frendicu u parku. Dobila je otkaz, firma joj se raspada, pa sada može biti u parku u rano popodne.
Odmah ju pozovem na alkohol i čokoladu, jer to je jedino sto mogu, a uglavnom je učinkovito.
Sjednemo s alkoholom i kavom i dva sata kasnije shvatim da sam popila i pojela vise od nje.
Nekad mi je islo to, bila sam prava savjetnica Troi, svi su mi se jadali, a ja sam slušala i davala dobre ideje,
ali kao da sam izgubila touch.
Primijetila sam to još preklani kada sam pokušala pomoći poznanici koja je bila izluđena diplomskim koji je radila.
Nisam se u tom trenu nikako mogla povezati s onim što govori, pa sam umjesto toga platila rundu.
Sada sam imala priliku da zasjam i pomognem frendici kada joj je teško i dala sam sve od sebe.
Predlagala sam joj razne nove poslove, pokusala joj pokazati gdje je logicki pogrijesila u svom seciranju nemilog dogadjaja, iskreno sam bila tuzna, ali imala sam povremeno i dobre sale....ali nije pomoglo.
Na kraju veceri obje smo bile u bedu.
Možda sam strašno zahrđala. Možda je problem i u tome što su s godinama problemi koje mi ljudi pričaju postali ozbiljniji, a logika i komunikologija nekako više ne pomažu.
Frendica ima više opcija, a sve one vode u drugačiju alternativnu budućnost, a u svaku smo zavirile tijekom opijanja.
Ako nađe posao vani, prekinut će s partnerom, npr. Sve se ruši kao domino. Kovitlac temeljite promjene nosi ju kao papirnatu lutkicu.
Scary shit.
Poraženo sam pospremala čase i kekse nakon što je otišla.
Jedina dobra stvar je što sam u ormariću za pića ispraznila jedno mjesto.
Post je objavljen 25.05.2017. u 22:10 sati.