Marketing
Upad u prvu klasu
Jučer mi drugarica naručila lungić, nisam imao pojma da će ga biti tako neško naći na tržnici pored toliko mesnica. Ipak vidio sam ga samo na jednom mjestu, bez istaknute cijene, pa sam, poučen svakakvim iskustvima, pitao za cijenu. 80 kuna, ajme meni, al sam ipak uzeo jedan komad, kad ga se baš zaželjelo, vagao je pola kilograma. Sjetio sam se mladih godina kad su stariji profesori sat instrukcija naplaćivali po cijeni kile teletine, onda zbog relativnosti vrijednosti dinara, tadašnje valute. Nema toga više, spuštena je kao i na ostalim poljima cijena rada. Kao što sam komentirao kod Dražena za 80 kuna se može naći talijanski pršut, kod nas i ne samo nas potcjenjivan, no to mene pak raduje. Rijetko sam nalazio bolji pršut nego jedne godine u Berlinu, kad sam konzumirao talijansku Parmu, tamo su npr. španjolski pršuti barem dvostruko skuplji.
Čitam jutros o predavanjima nikog drugog nego čuvenog redatelja početka dvadesetog stoljeća Sergeja Eisensteina, na temu raznih načina manipulacije kamerom, od onog da se snima u Frankfurtu, a žena iza ključaonice se gola kupa u Moskvi i razmišljam kako su se pravi stvaraoci uvijek smijali ljudskoj gluposti, onima koji su spremni satima lupetati gluposti oko jedne snimljene fotografije, umjesto priznati-ne razumijem ili konstatirati-ne sviđa mi se i odlepršati u društvo svojih istomišljenika koji izuzetno razumiju tvoju ograničenost.
p.s.
Ručak je bio izvrstan, nisam imao vremena aranžirati fotografiju.
Post je objavljen 25.05.2017. u 11:16 sati.