Marketing
disonance boli - od ukradenog bicikla do krika majke zbog izgubljenog djeteta
Čudne su to varijante života i boli kroz koje ponekad prolazimo, ovaj puta mislim samo na boli srca, duševne boli, kamo god smjestili dušu, ona pamti, bilo da je u srcu ili mozgu. Po mom vlastitom iskustvu, mislim da je ipak smještena negdje u predjelu srca.
Treća godina prolazi, dvije godine sam živjela u Engleskoj pa se prebacila u Irsku. Kad sam tek došla u Englesku, sve je za mene bilo novo, trebalo se prilagoditi i živjeti bez svojih najmilijih koji su mi bili dostupni i vidljivi tek preko skypa, nikad se razdvajali nismo i uvijek sam mislila, da ću biti blizu mojoj djeci kad god me zatrebaju, ali život je (s)krenuo u drugom smjeru.
Da još deset života živim, uvijek bih izabrala ovaj poziv - poziv majke, jer neraskidive spone ostaju, čak i kad sve nestane. Biti majka je najteži, ali i najdivniji put i odabir, jer uključuje bezuvjetnu ljubav, zato je i veliki dar i blagoslov.
Ali kakve sad veze ima bickl sa pozivom majke?
Prva stvar koju sam nabavila kad sam došla u Englesku, bio je bicikl. Posao mi nije bio blizu kuće, a u početku sam radila u dva doma za stare i nemoćne. U jednom sam držala aktivnosti, u drugom radila normalne poslove, uključujući njegu i sve drugo.
Sjećam se kako sam bila vezana za taj rabljeni bicikl, vozila često po kiši, vjetru, bilo je par puta i mraza ujutro pa obrišem inje sa sjedala i zaputim se prema odredištu.
Dok mi se bicikl nije pokvario, nešto sa brzinama,lancem ni sama ne znam, majstor mi odnese i ne vrati, ja uporna, kupim drugi bicikl od kolegice sa posla, ženska mi uvalila isto tako bicikl koji se za par dana pokvario.
Nisu vrijedile priče ni reklamacije, samo onaj čudan osjećaj iznutra, bio je nalik na bol, ali ne zbog pokvarenog bicikla, nego nepoštenog odnosa i prijevare.
U međuvremenu, majstor je ipak nekako popravio bicikl, no morala sam ga ostaviti na željezničkoj postaji u Plymouthu, jer sam imala previše drugih stvari, a u vlaku nije bilo mjesta za bicikle.
Naučila sam se da se uz stvari ne treba vezati previše, posebno uz one koje su zamjenjive.
I kad sam doselila u Irsku (nema dugo, možda mjesec dana), smjestila se, vidjela da bi bilo dobro opet imati bicikl, pošto ima dobrih pola sata pješačenja do posla..
Opet sam se snašla, nabavila bicikl, ali ga držala na terasi, zapravo u dvorištu, jer vlasnik kuće ne dozvoljava držanje bicikla unutra.
Ovdje u Irskoj rijetko ograđuju svoja dvorišta visokim zidovima, bar ovdje gdje živim, to su samo mali zidići od jednog metra, tek da se zna čije je dvorište, susjedi se preko zidića mogu pozdravljati, pričati i popiti kavu, ako im je volja.
I tako, odem po ostatak mojih stvari u Englesku, vratim se nakon dva dana, a dečki koji rade sa mnom u staračkom domu, a žive u istoj kući sa mnom, dočekaju me riječima: “Nema ti bicikla, netko ga je ukrao."
Mislila sam da se šale, no bili su ozbiljni. Što je bilo nekom preskočiti zidić i ukrasti bicikl?
Nisam bila čak ni iznenađena, a ni šokirana. Malo me zaboljelo, priznajem, jer dobro mi dođe ta vožnja za moje zdravlje. Problemi sa kralježnicom tu i tamo se pojave, zato sam bila radosna zbog tog bicikla
Zašto nisam bila previše tužna?
U domu gdje radim boravi jedna štićenica, reklo bi se, žena mojih godina, blizu šezdesete, po fotografijama vidim da je imala petero djece, bila sretna majka i živjela normalnim životom, dok joj se nije dogodila tragedija: izbio je požar i njena najmanja djevojčica, još beba, izgorjela je u požaru. Nije je mogla spasiti, umrla je pred njenim očima. Ta bol ju je slomila do kraja, vrlo često domom odjekuju njeni krikovi, jer čuje glasove, koji je optužuju da je ona kriva.
Postoji jedna divna mala staklena sobica, u okviru hodnika sa pogledom na vrt, knjigama, figuricama, televizijom, glazbom, gdje je smjestimo kad je takva kriza uhvati, nije odvojena od drugih, krikovi se čuju i kroz zatvorena vrata, ali dajemo joj prostor da ta bol prođe kroz nju, bar malo.
Ne može sama jesti, ruke joj drhte, tek ponekad može popiti sok ili čaj, ako joj pomognem. Jednom sam je vodila u taj sobičak i počela je plakati, govoreći: “Where is my little baby, my Lilie???“ "Gdje je moja mala Lillie moja beba?"
Nisam ništa rekla, samo sam je zagrlila, jer znam da veće boli nema, nego majčine posebno kad ti je dijete bolesno ili umre pa povlačim paralelu sa Manchesterom i pokoljem:
Koliko se krikova zaorilo i koliko će suza još biti?
Besmisao i surovost ispranog mozga, bez imalo samilosti..
Pa što je onda tuga zbog jednog ukradenog bicikla?
Život traži povlačenje paralela i postavljanje stvari na svoje mjesto
Pješačim do posla, pješačim do rijeke. Za sve dalje distance postoje autobusi.
I tu se zaustavljam..
Post je objavljen 24.05.2017. u 16:18 sati.