Marketing
Svakodnevno rastezanje
Uzor mom svakodnevnom bloganju, za koji dan će to biti 13 godina, su dnevnici Thomasa Manna, koje su kritičari uglavnom popljuvali, književnik i moj poznanik Željko Ivanković ih smatra praktično literarno bezvrijednima, dok mene i danas oduševljava ta disciplina svakodnevnog bilježenja banalnosti. Zapisi sredine tridesetih godina prošlog stoljeća su zapanjujuće aktualni, Mannu je stalno prijetila opasnost da će mu nacisti zaplijeniti njemačku imovinu i pokušati ga financijski uništiti, kad mu već ne mogu drukčije nauditi. Sustav koji pokušava onesiguriti što je moguće više pojedinca. Najviše sjećajući se zapisa velikog književnika mogao sam psihološki podnijeti legaliziranu pljačku lešinarskih bandi koje društvo štiti, čuveni doživotni i dosmrtni ugovori, kojima se love stari i sami pojedinci, nemoć da se išta napravi, osim, što je napravljeno, prijaviti svim institucijama. Moglo se istovremeno dogoditi da ostanem i bez posla i bez skoro sve imovine, što naravno u ovako koncipiranom sustavu nikad nije isključeno. Mannu se zamjera što u dnevnicima samo bilježi, uglavnom ne pametuje niti nudi rješenja, za razliku od meni isto dragog Brechta čiji su dnevnici angažirani i poučni. Ipak Mann piše redovito, tko bi mogao svakodnevno stvarati umjetnost. Utjeha stalnosti u nestabilnim vremenima. Meni možda ne treba ni to, pokušavam čisto svakodnevno vježbati vijuge, raditi nešto izvan opće, ljigave ali uspješne, indoktrinacije.
Post je objavljen 24.05.2017. u 11:42 sati.