lakoća...beskraj...sloboda...smijeh...dijete sam...i letim...
bez pitanja, bez straha, bez ograničenja...
nasip i sunce i plave oći koje vraćaju onaj neki...drugačiji osmjeh na lice...zauvijek...
vrijeme tu nema utjecaj...ni ništa i nitko drugi...
možemo stati negdje i nastaviti potpuno isto, tamo gdje je sve ostalo...kao da smo svezani nekom nevidljivom niti, vječnom i neslomljivom...jačom od ljudi, vremena, svega...
i ne mora to biti nešto što se odnosi na vezu, na nešto više od prijateljstva i povezanosti tog tipa...ali ne može se poreći...zanijekati...
tu je, priznala ili ne...
moj si nekako, zauvijek, povezan...
bio samo prijatelj, iskreni si i moj...
nema te sile koja to može raskrstiti...
i možda nije fer prema onima koji bi trebali uzeti to, najbitnije mjesto...
i možda nije fer prema životu i vremenu i svakom pokušaju odmaka od svega... ni prema nama...ako želimo krenuti dalje
no, nekako i nije bitno...kada te stara nit vuče u dane snova i zvjezdanog neba nad nasipom...u slobodu i visoku lelujavu zelenu travu...i to jače od ičega....
ikad...ponekad mi se čini...i u više godina nego što ih pamtimo...
...ovo ipak vrijedi objave...25.05.17.
Post je objavljen 23.05.2017. u 22:18 sati.