Pristigao je na dugo iščekivan cilj sa juga, okružen izmaglicom sjećanja na sve bitke koje je u minulom ratu vodio. Pod njegovim je odlučnim koracima jaukalo kamenje i izmicala zelena trava. Nije imao ni doma, ni svog Boga, ni vjeru.
Gdje god je izvukao mač iz korica, tu bi se natmurilo nebo i sjevnule silne munje. Njegov se poklič nadglašavao sa gromovima i ledio krv u žilama svih onih, koji su uzalud jurišali prema njemu. Što su mu bivali bliže, nada da će preživjeti boj u koji hrle nestajala je u suprotnom smijeru. Nitko ga nije mogao zaustaviti - vješto je sijao smrt kao seljak ozimu pšenicu. Milost mu je bila neznana osobina, a nit' bi je za sebe tražio, niti je drugima pružao.
Tog rumenog predvečerja, kada se posebnom magijom izmiješao dan u noć, iz malene kuće na rubu grada, pred njega je na trijem plačući izašla tresući se blijeda i mlada žena, raspuštene kose, odjevena u suknenu bijelu haljinu za spavanje.
-Imaj milosti, imaj! Moj brat ništa nikome nije na žao učinio. Smiluj mu se, smiluj! -
Kleknula je pognuvši glavu i pružila ruke, proseći život od sigurne smrti. Primio je željeznu dršku sablje za pojasom, spreman da joj jednim potezom odrubi tu ludu glavu, ali je stao. Njezine vlasi izvukle su iz njegove utrobe topline koje su jurile do hladnog srca u grudima. Prošle su godine kako nije dodaknuo ženu.
Zario je od zemlje masne i prljave prste u tu smeđu, gustu kosu.
Nogom je udario ulazna vrata sklepana od dasaka i odvukao maleno tijelo u unutrašnjost skučenog kućerka. Na sredini sobe bio je stol na koji ju je grubo potrbuške položio i brzo straga zadigao dugačku suknju, dok je žena tiho šmrcala i molila milost i dalje sebi u bradu. Bio je gluh za njezino mrmljanje.
Iznenada, on krajičkom oka opazi muškarca koji je ležao na slamnjači i buncao zaražen groznicom. Grubo je gurnuo devojku od sebe i pogledao ga. Da li je to je čovjek koga je nakanio ubiti i za čiji spas je ova djevojka molila? Iznenadan poriv za kratkom slašću je nestao i vratio se nagon da ubije. Nadlanicom je obrisao slinu iz kutova usana.
-Ti, jadniče! Ej, tebi govorim! Da li se ti zoveš Lazo Starčević, sin Gabrijelov?- glas mu se zaorio u tišini polumraka. -Govori, tako ti Boga, prije nego te rasporim! - urlao je.
Iza njega se opet prolomio djevojčin vrisak – Nemoj, nemoj! Dat ću ti sve što imamo! Ostavili su nam otac i majka nešto novaca, nu, pogledaj... - i podrhtavajući kao šiba na vodi, žena je brzo izvukla iz stare, crvotočinom nagrižene škrinje pokraj ležaja debeo, smeđ, platnen smotuljak.
Hitro ga je pružila prema odlučnom ubojici, titravih ruku, gledajući brata što je hroptao pod već mokrom plahtom i cvokotao od vrućice. Odjeknuo je oštar, reski zvuk pa je nastupio muk.
Sa nebesa se spustila olovna kiša i plave munje su zaparale krajem. Učinjeno je.
Po zemljanom podu kolibe, zakoturala se i kosmata glava sa djevojački lijepim, nevinim licem. Predugo je čekao ovaj trenutak.
Dok je vraćao oružje nazad u korice, pljunuo je na svežanj novaca i zlatne dukate rasute po zemljanom podu.
Konačno je ostavio sve iza sebe u kući gdje je pobio brata i sestru a zatim teškim batom zakoračio nazad u svijet, bez odredišta kao avet.
Pred očima je imao samo sliku svoje žene i jedinog djeteta, koje mu je Gabrijel Starčević prije 10 godina žive zapalio po Kraljevom nalogu.
Ova posljednja nevina krv, koja je od njegove ruke potekla, trebala mu je da se posveti.
Post je objavljen 23.05.2017. u 14:29 sati.