Znate li onaj osjećaj mira i spokoja, koji se ne javlja tako često kod nas mama neurorizične djece i mama Palčića?
Zapravo, kad se vratim unatrag, nemir i strah prisutni su gotovo svaki dan: kad dijete ne jede, kad primijetimo nešto novo, kad se ne čuje, kad spava dulje nego inače. Mir je rijetko prisutan. Istina, budemo sretni kad naša djeca prohodaju ili propričaju, ali mir nije tako čest gost u našim kućama i u našim srcima.
Ja sam se danas probudila mirna. Nije moj Dominik napravio ništa veliko, ali sam vidjela da moje dijete raste i sazrijeva. Vidim to u situacijama u kojima je do jučer grčevito tražio moju ruku, vidim to u njegovom odnosu prema nama, u odnosu prema tetama vježbalicama. I tako sam sretna zbog toga. Ali sam konačno i mirna. Nije mi više bitno, kad će on usvojiti govor u pravom smislu te riječi, kad će se spustiti niz tobogan i sl., mirna sam jer vidim da sazrijeva i da je naš put svaki dan bogatiji za neko novo iskustvo.
U našem gradu, u parku, ima jedan tobogan, kao mali dvorac. Dominik ga je u početku zaobilazio. Nakon toga, pokušavao se suočiti, na način da smo ja i tata morali se penjati na svaki dio tog malog dvorca. Djeca su mi govorila: ali teta ovo je za male. No nismo odustajali, a što je najvažnije ni Dominik nije odustajao. Ponekad bi pobjegao. Jučer, moj dečko se grčevito borio da pusti moju ruku i da sam istražuje taj strašan tobogan. Uz to, umjesto da se spušta niz tobogan, on se počeo sam penjati uzbrdo, po skliskom toboganu. Ja i tata, nismo mogli vjerovati. Moje malo dijete s blagom hemiparezicom se penje. Za djecu s hemiparezicom klasično je da se boje svih aktivnosti koje uključuju obje strane tijela, ljuljanje. Istina, za njih su ta iskustva malo strašna i zbog senzoričkih problema. U jednom trenutku, svi ti podražaji budu previše za njihov mali mozak. No, jednog dana, uz pravilnu stimulaciju, probudit ćete se i vidjeti da vaša beba sada trči po tim nestabilnim površinama. I bit ćete mirni. Zašto? Zato što svako novo iskustvo koje on proradi više nisu dio nekih širih slika u koje ih prirodno svrstavamo. Te šire slike obično nose naziv: dijagnoze. A zapravo je jedina slika koju morate imati u glavi: vrijeme, razvoj mozga i sazrijevanje. Pa čak i onda kad vam drugi govore drugačije. Ja sam to naučila na ovom našem putovanju.
Kad smo došli doma, ja i tata smo se ozbiljno zapitali: a što ćemo sad, raste nam naš dečko. Poslala sam prijateljici isti upit, a ona mi je rekla: "SAD ĆEŠ UŽIVATI U DIVNOM DJETETU, ETO ŠTA ĆEŠ. ON JE DIVNO ČUDO".
I je.
I iskreno, ne želim to moje divno čudo zamijeniti opisom: on kasni. Ja znam da kasni, ja sam prihvatila cijeli njegov neurorizik, naučila gdje treba popustiti, a gdje potegnuti. Želim ga opisivati u terminima: on se razvija i sazrijeva jer to je jedino važno i jedino istinito. Mir.
S vremenom će vaša najveća briga i strah postati najveća sreća.
Post je objavljen 19.05.2017. u 12:57 sati.