Čitam: Zvečevo, Imota, Viadukt, Petrokemija, Borovo. Sve te tvrtke bore se s teškoćama u poslovanju, a zbog krize u Agrokoru su u sjeni zanimanja javnosti.
Ne znam koliko su ovi tamni oblaci koji se ponovo nadvijaju nad našim gospodarstvom olujnonosni ili će to biti samo ljetni pljusak poslije koje će ponovo zasjati sunce, no sve mi se nekako čini da se u njima očitava ponovo 'zvonimirovo prokletstvo' o čemu sam također pisao na sempercontra.com.
Krajem 2011. na tom blogu počeo sam objavljivati seriju postova u vezi ulaska Hrvatske u EU, ponukan jednom malom knjižicom s 13 pamfleta pod nazivom „Mitovi i legende o ulasku u EU“ u kojoj je ondašnja vlast objašnjavala zašto trebamo ući u EU. Nakon objave komentara na svih trinaest pamfleta, u posljednjem postu serijala napisao sam neku vrstu rezimea kojeg prenosim u cijelosti.
Tko će od štovanih čitatelja imati volje i snage pročitati rezime do kraja, možda će naći barem neke uzroke ovih naših starih/novih nedaća koje sam spomenuo u gornjem tekstu.
* * *
Stigoh do kraja ovog mog 'zamarajućeg' serijala. Na kraju za one koji bi mi htjeli, temeljem ovog serijala, možebitno imputirati da sam protiv povezivanja s ostalim državama EU-e. Nisam! Ali da bih prihvatio da je to za Hrvatsku korisno iznijet ću neke, po mom sudu, notorne činjenice.
Hrvatska ne ulazi u Europu. Ona je od stoljeća sedmog tu gdje je i kad se taj dio zemaljske kugle počeo nazivati Europom ona je i tada bila tu i otada je u Europi. A biti u Europi ne znači da TREBAŠ a pogotovo da MORAŠ biti i u Europskoj uniji.
Hrvatski puk, a posebno hrvatska vlast (bilo koja da bila) treba shvatiti da EU-a nije karitativna ustanova koja svojim članicama dijeli novac zato što ih voli. Ona je prvenstveno profitabilna organizacija koja novac svojih poreznih obveznika plasira tamo gdje očekuje povrat profita. A kad joj se desi Grčka, gdje su bankari dijelili kredite (zarađujući na kamatama po principu: lezi ljebe da te jedem!) stimulirajući stanovnike da troše, a ne da ne rade i da kupuju od zarađenog novca, onda joj pruža pomoć ne zato da bi spasila Grke nego da bi spasila svoj uloženi kapital i euro, svoju kožu. Pri tome joj uopće nije bitno što će cijeli grčki narod pretvoriti u roblje koje će generacijama vraćati dugove svojih prethodnika.
Pravosudni ustroj EU je postavljen tako da brani interese kapitala, a ne običnog čovjeka. Dokaz: ako kapital uvidi da mu se nešto ne isplati svi oni koji su to radili bit će otpušteni. Razni oblici pomoći nezaposlenima su samo paravan da se 'vlasi ne dosjete' pa da se ne pobune protiv takvih odnosa. Multikulturalnost je bila IN dok je to bilo u interesu profita (potreba za radnom snagom) sad je AUT jer radne snage ima viška, a 'multikulti', kao najniži sloj društva, počeli su prijetiti kapitalu.
Hrvatska vlast (ma koja bila) prije ulaska u bilo kakve asocijacije mora biti načisto i to objasniti puku što hrvatski narod dobiva, a što gubi tim činom.
Kao 'objašnjenje korisnosti puta u EU-u' ne smatram ove imbecilne spotove na kojima se pojavljuju članovi ove i ex vlade s facama s kojih čitam da oni ni sami ne vjeruju u ono što pričaju. Pri tome pitanje nacionalnog identiteta i suvereniteta, kao što sam u uvodu napisao, a u pamfletu o tome detaljno opservirao, nije za mene najvažnije pitanje. Iz prostog razloga što Hrvatska i Hrvati već 1000 godina nikada nisu imali PUNI suverenitet. Usprkos i unatoč svim onima koji misle suprotno.
Uz to danas je najvažnija GOSPODARSKA i FINACIJSKA suverenost koju smo izgubili već davno, a ne hoće li ili ne u EU-parlamentu hrvatski jezik biti službeni. Kad smo imali POVIJESNU priliku da konačno ZAISTA postanemo suverena zemlja, naši su političari upropastili gospodarstvo, prodali banke i sad misle da će nas spasiti EU-kapital, kao što su kroz povijest mnogi naši vlastodršci smatrali da će našu neovisnost zaštiti Madžarska, Austrija, Italija, Njemačka, Srbija i ini kojima su išli na poklonjenje. A tko je učio našu povijest zna vrlo dobro kako su ti poklisari najčešće prolazili i završavali.
Obzirom na geografsku veličinu, broj stanovnika, vrstu i stanje gospodarstva Hrvatska gotovo da ne može biti ravnopravni parter bilo kojoj europskoj državi. Pogotovo ne s razvijenim industrijskim gospodarstvom. Ili smo gospodarski slabiji ili nas je manje. Naši proizvodni kapaciteti, koji su privatizacijom/pljačkom dovedeni na rub provalije ili su već u njoj, jednostavno ne mogu konkurirati svjetskim industrijskim divovima. Banke u stranom vlasništvu radije kreditiraju prodaju automobila (inozemne proizvodnje) nego domaću proizvodnju (koja bi eventualno mogla biti konkurencija). Pa da i imamo neku proizvodnju koju svijet traži u velikim količinama, naši kapaciteti ne mogu biti takvi da bi mogli igrati ikakvu ozbiljnu ulogu na globalnom svjetskom tržištu. Kvalitetom možda ali količinom i cijenom ne!
Zato trebamo koristiti naše glavne komparativne prednosti i njih nuditi svijetu:
- na tako malom prostoru toliku raznolikost običaja, melosa, plesova, narječja, mentaliteta (pa i svjetonazora iako tvrdimo da je naš glavni svjetonazor – kršćanstvo) rukotvorina ima malo koja država. Ako uopće takve ima?
- malo koja država može ponuditi turistima hladne noći i vruće dane na tako malim udaljenostima kako to može Hrvatska. Spavanje u seoskom ambijentu Velebitskog zaleđa u Lici a onda četrdesetak kilometara vožnje i evo nas na moru može biti i te kako atraktivno za turiste. Na relativno malom prostoru imamo sve moguće prirodne ljepote. Od mora do planina.
- umjesto proizvodnje pšenice i kukuruza (osim za vlastite potrebe kao strateške sirovine) s kojom ne možemo konkurirati američkim farmerima preorijentirati se na proizvodnju voća, povrća, vinove loze, maslina, mlijeka i mliječnih proizvoda ali zaista s 'velebitskih pašnjaka', zdravog mesa s naglaskom na 'prirodno' (famozni pojam 'tradicionalni proizvod'). Nakon svih ovih afera oko hrane takva proizvodnja će na dulji rok sigurno bila profitabilna, pogotovo ako se poveže s cjelogodišnjim turizmom. Zar zaista moramo uvoziti bijeli luk iz Kine? Zar zaista naše goste treba hraniti Europa i Kina?
- industriju usmjeriti na stvaranje manjih i srednje velikih tvrtki disperziranih po čitavoj Hrvatskoj kako bi se spriječilo s jedne strane izumiranje pojedinih predjela a s druge strane stvaranje velikih gradova sa svim negativnostima koje iz toga proizlaze. Proizvodnju preorijentirati na proizvodnju specifičnih proizvoda (kao primjer navodim šljemove firme Šestan-Buš, proizvodnju kontejnera za zbrinjavanje otpada i slični proizvodi koji su već našli mjesto na svjetskom tržištu) kojih ne treba u velikim količinama i koji ne zahtijevaju enormne količine repromaterijala. Da ne govorim u domeni informatike i sličnih proizvoda budućnosti.
- borba za maksimalno očuvanje prirodnog okoliša: mora, jezera, rijeka, biljnih, ptičjih i životinjskih rezervata. - ako treba ustavom zabraniti prodaju prirodnih resursa: voda, šuma, poljoprivrednog zemljišta koje se redovito svodi na pretvaranje u građevinske zone za EU-profitere. Pogotovo voda. Jer nafti ćemo kad-tad naći zamjenu, no zdravoj čistoj izvorskoj vodi nikada. Pa makar pitku vodu dobivali iz mora.
A za sve ovo što sam pobrojao, i još mnogo toga što se u ovakvoj jednoj formi ne može spomenuti, po mojem mišljenju ulazak u EU-u nije potreban. Povezivanje s državama Europe BILATERALNIM ugovorima i aranžmanima na ravnopravnoj osnovi DA, ulazak u EU-kartel NE. Ako bi nam ta 'divna' EU-a zbog toga možebitno željela ili čak i nametnula neke kazne, otežala poslovanje i tjerala nas na 'periferiju', u 'drugu' klasu europskih država (kao što sada radi s Grčkom, Španjolskom. Madžarskom) samo bi pokazala svoje pravo lice (pokazuje se to danas idejom o EU u dva nivoa). Mnogo drugačije od ovog kojim nas mami u svoje 'materinje krilo'.
Ali da bi to mogli učiniti moramo shvatiti da se bogatstvo, blagostanje i prosperitet može dugoročno postići samo radom i pameću, a ne neradom, pljačkom vlastitog naroda i glupošću. No poznavajući nas, bojim se da je to za nas najteži zadatak. Mnogo teži nego što je bilo stvaranje neovisne Hrvatske, što smo početkom devedesetih uspješno učinili. A onda, iz svima nama dobro poznatih razloga, nismo uspjeli izgraditi zemlju onakvu kakvom su je zamišljali mnogi od onih koji su u rat otišli i za tu ideju poginuli.
I što je najtragičnije za hrvatski narod, to nije bilo prvi put, a ako uđemo u EU-u pod uvjetima koje su dogovorili našu 'politički purgeri' o kojima običan puk uglavnom pojma nema, nisam siguran da se povijest neće ponoviti.
(objavljeno 18. veljače 2012.)
Post je objavljen 17.05.2017. u 22:58 sati.