Šetuckamo se tako dragi, malena i ja po korzu kad nam prilazi momak, neki student, odjeven u UNICEF-ovu majicu. Ne žurimo nikamo, nismo čak ni krenuli u nekom određenom pravcu, samo casual skitamo, pa zašto ne bi stali i poslušali ga... Priča nam o 'Čuvarima djetinjstva'.
UNICEF-ov program redovitih mjesečnih donacija ‘Čuvari djetinjstva’ omogućuje uspješnu i kontinuiranu provedbu UNICEF-ovih aktivnosti za dobrobit djece. U zemljama u kojima vlada siromaštvo osiguravaju djeci hranu i pitku vodu te zdravstvenu skrb i zaštitu.
Iskreno, mislim da sam uvijek bila barem malo skeptična prema tim svim udrugama za pomoć ovome i onome. Naslušala sam se o svakojakim prevarama i pronevjerama raznih svetačkih udruga da bi samo tako povjerovala svakom volonteru koji viče za mnom: "Imate koju kunu za siromašu djecu?".
Doduše, ovaj nam je dečko sve lijepo objasnio, razgovarali smo nekih 20 minuta s njim, šalili se, izmjenjivali iskustva i slušali ga kako priča o UNICEF-ovom radu i za što se sve bore. Odlučila sam ipak sklopiti ugovor - donirati ću mjesečno X svotu (mislim da nije primjereno reći koju) za UNICEF. Osjećala sam se dobro. Ispunjeno. Valjda sam napravila dobru stvar? Hoće li mojih X kuna zbilja doći kao hrana i pitka voda potrebitoj djeci? Vjerovatno neću nikada saznati, ali barem sam napravila dobro djelo.
Želim im svu sreću u njihovom radu i želim toj djeci divan život, lijepu sadašnjost i svijetlu budućnost. Moje dijete ima sve što treba pa i više.. zašto to ne bi imalo svako dijete?