Novi foto-aparat imam već skoro mjesec dana, ali ga još nisam stigao isprobati, sve do prošle subote kad su se u mom gradiću parkirali neki oldtimeri. Meni, ne toliko zaljubljeniku u fotografiju koliko u oldtimere, to je bila savršena prilika da ubijem dvije muhe jednim udarcem. U auto sam skupio fotić, baterije, entuzijazam i frenda i zaputismo se do korza, gdje se cijela priča odvijala.
Svijet bikera i oldtimeraša djelomično se preklapa, tako da sam i među izlagačima sreo nekoliko poznatih ljudi i načeo s njima hrpu tema. Između ostalog i temu o vlastitom motoru koji je trenutno u "boxu" jer sam odlučio sam riješiti neka čišćenja i podešavanja, pa mi savjeti iskusnijih uvijek dobro dođu.
Među izloženim automobilima i motociklima malo je bilo meni novih i zanimljivih, jer se na mojoj strani države uglavnom vrte ista vozila koje sam vidio već bezbroj puta. No, naravno, pojavi se i poneko još neviđeno, a uvijek se može ukrasti neki dobar foto-kadar, tako da mi je i ovaj put bilo zanimljivo.
Kleknuo sam skoro ispred svakog vozila u potrazi za pravim kadrom. Pred odlazak starodobnog voznog parka na sljedeću točku "rallya" mislio sam da imam hrpu lijepih fotki. Tek sam kasnije uvidio silan gaf - fotić mi je bio namješten na minimalnu rezoluciju. Prvo probno slikanje i hrpa meni atraktivnih motiva nepovratno su propali.
S frendom sam sjeo na terasu prvog u redu birceva na korzu. Tada sam ju vidio kako se približava, meni s lijeva. Posljednja bivša. U dvije godine otkad nismo skupa sreo sam ju svega dva-tri puta i obično je svatko od nas pogledao na drugu stranu. Sada sam bio u prednosti - bio sam stacioniran, a ona je prolazila ispred mene. Imao sam nekoliko minuta da ju pogledam.
Još uvijek mi se silno sviđa. Ono, fizički, jel... Privlačna mi je. Poželjna. Oniža, zgodna plavušica ljepuškastog lica. Dogodi se nešto u meni kad ju vidim. Poželim ju tu, pred sobom, zbog te privlačnosti, ali i svih onih pozitivnih aspekata veze s njom kojih se prisjetim. Onda se sjetim i negativnih i tu želja za bliskošću prestaje i javlja se ona stara, dobro poznata ljutnja, sjećanje na to nešto usrano u njoj što se nije moglo pobijediti.
Kada bi se nas dvoje zatekli na pustom otoku, i tamo bi ona bila bolesno ljubomorna. Na ptice koje prolijeću. Na kornjače. Na ženke guštera i anakondi.
I tamo bi nas dvoje prekinuli i pravili se da se ne poznajemo.
Ona bi sadila povrće na jednom kraju otoka, a ja bih lutao drugom stranom.
I drk'o na anakonde, valjda. Samo da ne mislim na nju.
Post je objavljen 08.05.2017. u 22:49 sati.